U nedjelju 13. studenog, u župi Rođenja BDM Gornji Labin, proslavljena je sv. misa i obilježavanje pedesetgodišnjeg misništva preč. Milivoja Korena. Preč. Milivoj Koren zaređen je za svećenika Porečke i Pulske biskupije 12. studenog 1972. god. Pastoralnu službu započinje na području Cerovlja, kasnije u župama širom Porečke i Pulske biskupije. Od 2011. do 2017. pastoralnu službu nastavlja u Labinskom dekanatu, župi BDM.

U misnom slavlju je vlč. Mirko Vukšić s radošću i zahvalnošću dragom Bogu na ovom slavlju spomenuo slavljenika zlatne mise preč. Milivoja Korena te vlč. Milana Milovana i vlč. Antona Žufića obojicu s više od šezdeset godina svećeničke službe i ostvarenih dijamantnih misa. Zajednička povezanost svo troje spomenutih svećenika je što su služili više godina na području Labinskog dekanata.

Vlč. Vukšić je izrekao zahvalnost dragom Bogu na dugom životu ovih svećenika, njihovom svećeništvu, služenju, vjeri i vjernosti Bogu te da svojim primjerom budu nadahnuće svima nama. Nadalje kako su braća svećenici odgajani u jednostavnim i mnogobrojnim obiteljima, upućivani vjerom u Boga, u obitelji kao temeljnoj vrijednosti. Slijedom toga postali su svećenici kao neizmjeran dar Božji, odričući se samih sebe kako bi u ime Gospodina služili široj obitelji, ljudima proživljavajući s njima životne tegobe ali i radosti.

Dar braka, svete ženidbe, kao sakramenta vlč. Milivoj posebno je podupirao u okrugu svoga služenja. Brak kao sveta zajednica dvije osobe, muškarca i žene ponekad podliježu i životnim teškoćama, no vjera u Gospodina temelj je za zdravu obitelj.

U završnom dijelu tumačenja evanđelja vlč. Vukšić osvrnuo se na životni vijek svakog čovjeka, njegovih životnih teškoća ponekad i razočarenja ali su upravo svećenici tu da bdiju i vode brigu o duhovnom zdravlju svakog predanog vjernika.

Cilj svakog vjernika je doći u kraljevstvo nebesko shvaćajući da je Bog jedina snaga i sve što u životu radimo u njegovo ime jedino je ispravno, zbog njegove slave. Bog u konačnici nagrađuje svakog “slugu vjernog”.

Na kraju propovjedi vlč. Vukšić je udijelio utjehu i zahvalnost prisutnim svećenicima na njihovoj ustrajnosti za sve što su učinili u ime Božje za nas.

Nakon euharistijskog slavlja u znak zahvalnosti preč. Milivoju i daru dragog Boga na pet desetljeća svećeništva prečasnog, župljani župe BDM i Udruga Sv.Vinka Paulskog - konferencija Gospe Karmelske Labin uručili su mu prigodne darove.

Potom su se svojim svjedočanstvom o vremenima služenja u Labinskom dekanatu nadahnutim riječima obratili vlč. Anton Žufić koji je šesnaest godina proveo sa župljanima Labinštine. Stariji vjernici pamte ga kao uvijek živahnog i prodornog propovjednika koji je imao dar duboko dotaknuti srca vjernika.

Vlč. Milan Milovan s radošću se prisjetio svog dvadesetpet godišnjeg službovanja u našim krajevima. Iako u poznim godinama još uvijek služi svetu misu.

Preč. Milivoj Koren s iskrenim emocijama posvjedočio je koliko smo mu mi župljani Labina prirasli srcu u šestgodišnjem službovanju. Udijelio je ohrabrenje svima nama spomenuvši Isusa Krista i Majku Božju kao smjernice u našoj vjeri. Uveliko se zahvalio svim župljanima i župniku Mirku Vukšiću na trudu i srdačnom prijemu.

Prečasni Milivoj hvala Vam na svemu dobrome što ste u ime Božje učinili za nas, vjerujući u Božju providnost nadamo se vašoj dijamantnoj misi. Bogu hvala! (foto i text: MF)

Pismo zahvale i čestitke zlatomisniku vlč. Milivoju Korenu

Dragi Velečasni,

u ime svih nazočnih i cijele župe Rođenja BDM najsrdačnije Vas pozdravljamo i stojimo u redu onih koji s Vama žele zahvaliti Bogu za pet desetljeća Vašeg svećeničkog služenja, a posebno na naših šest godina druženja u Labinu.

Veliki je Božji dar obilježiti zlatni jubilej svećeništva. Takve su obljetnice dobra prigoda za razmišljanje o daru milosnog poziva po kojoj svećenici svojom vjernošću Crkvi uvećavaju sjaj Evanđelja, a svojim odazivom služenju ljudima i općem dobru objavljuju milosrdno Lice Očevo.

Dragi Velečasni, još Vas „čujemo“ i zauvijek ćemo Vas pamtiti i nositi kao dragu uspomenu u našim srcima, pa uz čestitke za jubilej neka Krist i neizmjerna vrijednost Njegove žrtve bude zalog vječnog spasenja, a Marija Majka Isusova i Majka svećenika neka Vas prati svojom zaštitom te bude utjeha i snaga.

Župljani župe Rođenja BDM Labin

U Labinu, 13. studenog 2022. god.        

Župa Sv. Martin je svečano proslavila svog zaštitnika sv. Martina, u petak, 11. studenog. Slavlje je predvodio vlč. Josip Peteh, a u koncelebraciji su sudjelovali gornjolabinski kapelani i župnik vlč. Mirko Vukšić.

U prekrasnu svetomartinsku crkvu prispjeli su uz domaće župljane i vjernici iz Labinskog dekanata koji su svojom prisutnošću, molitvom i pjesmom uveličali slavlje patrona župe. Predvodnik slavlja se u propovijedi osvrnuo na život i lik sv. Martina te dao poticaj na život po evanđelju.

 "Sv. Martin je jedan od najvećih svetaca prvih kršćanskih vremena, prvi koji je proglašen svetim, a da nije bio mučenik. Poznata je gesta ljubavi koju je Martin učinio prema siromahu koji se smrzavao, gol na zimi. Kako Martin nije imao ništa uz sebe da mu da, mačem mu je odsijekao polovicu svoga plašta da se može zaogrnuti. Naučio nas je Martin da našu vjeru i zajedništvo s Bogom trebamo očitovati djelima. Vjera bez djela je mrtva. Ako nemamo ljubavi prema bližnjemu, počevši od ovih malih svakidašnjih gesta kao što je pozdraviti bližnjega, reći lijepu riječ, nasmijati se ne možemo reći da imamo ljubavi prema Bogu. Martin je slijedio ljubav koju nam je ostavio Isus Krist. Bio je jedan od onih vjernih slugu koji su nastavili Isusovo djelo spasenja, koji nisu dopustili da ova Radosna vijest koju su proroci navještali padne u zaborav. Naša vjera nam ne donosi samo sjećanje na nešto prošlo već nam donosi život u sadašnjosti. Ono što je Isus živio da mi živimo sada. Mi živimo u vremenu milosti Gospodnje, u vremenu u kojem nam se daje sila Duha Svetoga. Pozvani smo biti suradnici Božjega spasenja kao što je to bio sv. Martin."  

Prije završnog misnog blagoslova uslijedio je blagoslov vina te nakon sv. mise druženje uz iće i piće koje su pripremili domaćini i općina Sv. Nedelja.

U nedjelju, 6. studenog, proslavljen je u gornjolabinskoj crkvi Rođenja Marijina zaštitnik grada Labina - sv. Just.

Sveti Just

Sveti Just (Justo) iz Trsta (talijanski Giusto di Trieste, latinski Justus), mučenik iz IV. stoljeća, zaštitnik je tršćanske biskupije i talijanskog grada Trsta, u kojem mu je posvećena slikovita, starodrevna katedrala. Prema nekim izvorima bio je rodom iz Akvileje. U znaku svoga imena bio je pravedan čovjek, poznat po svojem milosrđu, brizi za siromahe i pokorničkom životu. Za vrijeme Dioklecijanovih i Masimijanovih progona, progonjen je i naposljetku uhićen zbog svoje vjernosti Kristu Gospodinu. Tražili su od njega da žrtvuje poganskim bogovima, ali on je to odbio. Sudac Mannaccio zatvorio ga je u tamnicu i zatražio od njega da se predomisli. Kad je idućeg dana Just potvrdio svoju vjeru u Krista, okrutno su ga izbičevali. 2. studenoga 303. god., svezanih nogu i ruku, s olovom oko tijela, bacili su ga sa čamca u valove Tršćanskog zaljeva. Prema predaji dogodilo se to ispred današnjeg rta svetog Andrije. Njegovo se tijelo na neobjašnjiv način oslobodilo konopa i tereta kojima je bio vezan, a valovi su ga odnijeli do najbližeg žala, na današnju Rivu Grumulu.

Tršćanski je svećenik Sebastijan u snu vidio Justovo tijelo te je zajedno s nekolicinom vjernika obišao tršćansku obalu dok ga nije pronašao. Justovo su tijelo prenijeli na brežuljak iznad grada i tamo ga pokopali. Kasnije je nad njegovim grobom podignuta starokršćanska bazilika, današnja katedrala, simbol grada Trsta i njegove duge povijesti. Postoje dokazi da su svetog Justa slavili u Trstu već u VI. stoljeću. Sveti Just je i zaštitnik našeg grada Labina. Ostaci njegove crkve nalaze se na mjestu današnjeg zvonika koji nosi njegovo ime. Crkva je vjerojatno izgrađena krajem VI. stoljeća, za vrijeme seobe naroda u VII. stoljeću srušena je i zapaljena, a obnovljena je u X. stoljeću. Na ostacima crkve sagrađen je 1623. god. zvonik. (preuzeto iz Istarske internetske enciklopedije)

Pod zaštitom sv. Justa

Talijanski povjesničari tvrde da je u Labinu osnovana župa 313. god. kada su kršćani Milanskim ediktom dobili slobodu. Vjerojatno je tada podignuta i župna crkva sv. Justa koja je bila prva na Labinšćini, a ta prva župa obuhvaćala je čitav labinski poluotok. Treba znati da je Labin tada bio rimska utvrda gdje su rimski vojnici čuvali stražu. Sv. Just je bio rimski vojnik koji se odlikovao dobrotom prema siromasima i potrebnima. Vjerojatno su rimski vojnici koji su čuvali Labin poznavali sv. Justa pa su ga počeli štovati te je njemu podignuta župna crkva u Labinu. Iz pisanih izvora znamo da je ta prva crkva koja je bila podignuta uz sam današnji zvonik 611. god. bila zapaljena i srušena od Slavena koji su tada prodrli ovamo. Crkva se obnavlja u IX. st. kada se Slaveni pokrstiše. Od te prve crkve do danas su ostali sačuvani zidovi koji čine dvorište pred ulaz u zvonik. Još danas se naziru fragmenti starih fresaka na unutarnjem zidu. U zvoniku su zazidana ulazna vrata te prve crkve.

Godine 1336. započelo se zidati sadašnju župnu crkvu Marijinog rođenja na temeljima ranije crkve Majke Božje iz XI. st. Crkva je svečano blagoslovljena 1380. god. na Malu Gospu i imala je 9 oltara. Kasnije je crkva više puta obnavljana, a zadnja obnova je bila 1993. god. Danas ima 6 oltara. Prezbiter ili svetište podignuto je 1582. god. na terenu koga je darovala obitelj Škampić a za uzvrat Škampići su tražili od Pape dozvolu da nad ulicom od svoje palače do crkve podignu kapelicu gdje bi otvorivši prozorčić pratili u crkvi misu. Papa je dozvolio i oni su se tako spojili sa župnom crkvom. Današnji oltar je od 1834. god. kada je prenešen iz Venecije, gdje se rušilo jednu crkvu, pa je oltar iz te crkve jedrenjacima prebačen u Rabac. Oltarna pala na glavnom oltaru je iz 1832. god. a u prvom planu na slici je Bogorodica koja sjedi na tronu, a na krilu drži Djetešce Isusa. Oko trona prikazano je nekoliko svetaca među kojima se ističe lik sv. Justa, koji jednom rukom pokazuje na vjernike u crkvi, a drugom rukom na prsima zagovara okupljenje vjernike.

Crkvu se u to vrijeme zvalo katedralom, jer je pulski biskup morao svake godine boraviti u Labinu 3 mjeseca. Godine 1626. pulski biskup Kornelije Sozomen za svog boravka u Labinu naglo umire te je sahranjen u grobnici pri dnu crkve gdje se na kamenoj ploči još uvijek nazire njegov biskupski grb. Župi Labin pripadale su 3 benediktinske opatije, 1 franjevački samostan do 1780. god. (na mjestu današnjeg nogometnog stadiona), 45 crkava, 20 bratovština i mnogo plodne zemlje. Labinska crkva je imala i svoj kaptol koji je osnovan 1584. god. a u njemu je bilo 9-11 kanonika. Ta velika prostrana župa se 1632. god. dijeli na 4 nove župe.

Godine 1664. Papa poklanja Labinu relikvije sv. Justina iz katakomba rimskog filozofa i mučenika. Te su relikvije u staklenoj urni pohranjene u oltaru Preobraženja Isusova a uz te relikvije župna crkva posjeduje i srebrni relikvijar sa moćima sv. Justa.  (preuzeto iz knjige Terra fameja autora Bože Glavičića)

1. studenog Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se već nalazi u u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Zbog nemogućnosti da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva ovom jednom svetkovinom časti sve svete. Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. stoljeću isti je blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a sto godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svim bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. Tako je taj negdašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres - crkva svete Marije i svetih mučenika“. Papa Grgur IV. premjestio je godine 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, o čemu nam u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u činjenici da je po završetku žetve i berbe mnogo lakše bilo osigurati neophodnu hranu i piće za mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.

Na samu svetkovinu u podnevnom nagovoru 1965. godine papa Pavao VI. Istakao je... “ova dva dana - blagdan svetih i spomendan pokojnih praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega. Misao potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Gospa Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjeg i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu”.

(Josip Antolović DUHOVNI VELIKANI - Sveci Katoličke crkve II: FTI 1998)

Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenoga.

Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše “u znaku vjere” - kao vjernici daje važno mjesto. U svakoj misi u euharistijskoj molitvi ona se sjeća pokojnih i moli za njih. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih. Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi benediktinskog opata iz Clunyja, sv. Odilona 998. god. Svršetkom prvog tisućljeća već se u mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.

Time je bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi... osim Crkve hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje “u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo”.

Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrijednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kud i kamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tome nam majka Crkva daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena. (DK)

Zanimljivost na Labinštini je kako se zadržao običaj blagoslivljanja grobova na Dušni dan u Skitači, Drenju i Sv. Lovreču gdje vjernici osobit značaj daju upravo tome danu kada se posebno sjećaju svojih vjernih mrtvih.