Jednom je, kaže priča, neki ministar sjedio na rubu gradskog vodoskoka, pa je milovan toplinom jesenskog sunca, zadrijemao i pao u vodu. Prolaznici su mu nastojali pomoći pružajući ruke: "Daj ruku!" vikali su. Ali on nije htio ni čuti i nije htio prihvatiti pružene ruke. Tada se nađe tamo i čovjek koji je poznavao ministra te im kaže: "Ljudi, čovjek je od rođenja naučio samo uzimati i primati, pa ne zna što znači riječ davati."

Tako govoreći pruži svoju ruku i reče: "Ekscelencijo! Primite moju ruku." Istog trena ministar prihvati pruženu ruku i izvuče se iz kliske kamenice. Podno istog vodoskoka stajao je divan natpis: "Tako je lijep i jednostavan moj život: dajem, uvijek samo dajem." Aluzija se nije odnosila na ministra nego na izvor, iz kojega je dotjecala voda u kamenicu.

Svatko prima koliko daje. Ako daješ mržnju i ravnodušnost, vratit će ti se istom ili još većom jerom. Ako pružaš pažnju i ljubav, bit ćeš okružen istim ili dubljim osjećajem. Nitko se ne približava trnju koje bode, ali se svima sviđa blizina ruža, koje šire svoj miris i ljepotu. Svaki prima ono što daje.

Ljudevit Anton Maračić

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.