Čovjek čiji amblem danas mladi rado nose o vratu: posebni križ ugraviran u medalju s jedne strane i reljefom njegova lika s druge strane, sve ispunjeno zagonetnim slovima, živio je u sličnom vremenu današnjem. Vremenu velike nesigurnosti, vremenu raspada jednog snažnog političkog sistema, vremenu raspada sigurnog društvenog sistema, vremenu kad sve propada... propada Zapadno rimsko carstvo, propada društvo... mnogi misle da nastupa kraj svijeta ...sve se ruši: i politika i moral... pa i crkveni su službenici zaglibili u ovozemaljštinu... katastrofa!!!

Ovaj čovjek, imenom Benedikt, ostavio je ugodan dvorski život i zemaljsku raskoš i povukao se u samoću. U samoći je molio, i molio, i molio...Na različite načine... godinama...sam. A onda su mu došli neki samostanci i zamolili ga da im bude "šef". Prihvatio je, ali se zeznuo. Oni nisu mislili ozbiljno. Postao je poglavar samostana, a momci nisu htjeli ozbiljnu preobrazbu pa im je postao naporan i pokušali su ga otrovati. Otišao je opet u osamu. Godinama. Sam vrag je dolazio da ga ometa, straši, da ga odbije od strogog posta i neprestane molitve... Ali, što je Božje ne može se sakriti. Vidjeli su ga opet (neki drugi!) momci i poželjeli živjeti Božjim životom kakvim živi on uz svu žrtvu koju su vidjeli kod njega. Sad nije bio naivan kao ono prvi put i nije se na brzu ruku oduševio da može prenijeti nekima svoje iskustvo. Sad je iskušavao "oduševljene" da vidi što im je u srcu ... i primao ih u svoju družbu. Da bi mogli živjeti novost napisao im je duboko promišljena pravila i tako je nastao red - stil življenja koji se po njemu naziva Benediktinski red ili narodski - "benediktinci". Ostavio je glasovito pravilo: "Moli i radi!"

Zlo, opće zlo, svjetsko zlo, svud prisutno, nevidljivo... corona virus počelo je sve rušiti. Sve se raspada i ne zna se kamo i kada i dokle će, povlači li se ili se ponovo javlja, preobražava li se, mutira li ili... što je s njim? Pokušavamo ga ignorirati, ali to ne ide. O cjepivu samo sanjamo.

Coronavirus ruši i naše vjerske navike, običaje, propise... Ruši i redoslijed kako vremenski, tako i teritorijalni... Prijeti i ne dozvoljava sigurno planiranje. Sve je upitno, sve je nesigurno. Ruši se suvremeni, dosad tako sigurni, svjetski poredak. Čak je nejasno tko odlučuje o našem vjerničkom životu: crkvena ili civilna vlast. Možda i u našim glavama ključa strašno pitanje: "Da nije ovo kraj svijeta"? Benedikt je naučio svoje momke fizičkom radu, ali ne kao sredstvu zadovoljavanja neutažive pohlepe za materijalnim dobrima, nego kao lijeku ljudskoj oholosti i pogubnoj dokolici u kojoj se smišljaju nove i novije metode griješenja. On nije dozvoljavao da netko uživa u svome uspješnom radu i tako se izdiže nad druge i oholi. Tako nitko nije mogao raditi samo jedan posao i u njemu se isticati, nego su se mijenjali, pa makar slijedeći radio jako loše već dobro započeti posao. To kapitalizam nikako ne može prihvatiti. To bi mogao biti lijek protiv raspadanja i propadanja.

Možda je došlo vrijeme da se posluša u ovom raspadu sistema "dobrog starog Benedikta". Možda bi se trebali sakupljati ne po načelu izvrsnosti, nego po načelu opstanka: da preživimo bilo fizički, bilo društveno, bilo duhovno. Možda bismo trebali početi moliti, ali stvarno, ali vruće, ali žestoko... s vjerom... žestokom vjerom. Možda bi ovogodišnji nesuđeni, "neuspjeli", kandidati za krizmu trebali početi moliti s vjerom i izmoliti da im se podijeli krizma. Ne da im biskup podijeli krizmu - jer on to sigurno želi - , nego da im Bog omogući krizmu, da Bog stvori jednu oazu u pandemiji coronavirusa, jedan vremenski dar, da nam - kad sve pripremimo - ne uništi svojim hirom coronavirus. Tko to može omogućiti nego Svemogući Bog? Kao što dade da unutar neprekinutog padanja kiše - danima uzastopce - bude par sati bez kiše kad se slavi neko crkveno slavlje... Ja sam to osobno više puta doživio i bio i ostao beskrajno zahvalan Bogu na tom daru i sada to zahvalno svjedočim Bogu u prilog, Bogu na čast. Onda, krizmanici i roditelji i kumovi i župnici... hoćemo li moliti ili se nasmijati naivnosti ovog prijedloga? Hoćemo li se preko ljeta pripremati na krizmu, dakle "raditi" ili ćemo biti lijeni i čekati da nam netko ili Netko dade taj dar (sakramenta krizme) "ako mu se već hoće" ili nam je možda sasvim svejedno hoćemo li se krizmati ili nećemo ili se namjeravamo pokušati prišuljati i utrpati tamo gdje će možda krizme biti cmizdreći da smo kupili odjeću i obuću i sve pripremili za goste... kao da je to bit krizme – i zbog toga nas netko mora krizmati. Pozivam vas sve gore imenovane na nedjeljnu molitvu i okupljanje na pouku, na "moli i radi", možda će nam se Gospod smilovati i omogućiti krizmu. Valja pokušati. Učinimo taj čin vjere.

Želimo li se ozbiljno krizmati, ili smo kao prvi "samostanci" iz ove priče? 

Vlč. Blaž Bošnjaković

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.