Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. "To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo", očajavala je. Voda joj se počela postepeno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči spasiti.

"Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar. Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom".

Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru." No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.

Mnogi su ljudi zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju miran tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce to jest Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojemu su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: "Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide."

 

Bruno Ferrero

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.