Iz kalendarskih popisa dana smrti rimskih biskupa “Depositio episcoporum” i mučenika “Depositio martyrum” iz 354. god. od F.D. Filokala proizlazi da se Božić slavio u Rimu 25. prosinca već godine 366. Uvođenje ovog Kristova blagdana u grad Rim tumači se “apologetskom i povijesno - vijerskom hipotezom” kao reakcija rimske zajednice protiv državnog poganskog blagdana “Natalis Solis invicti” (blagdan rođenja nepobjedivog sunca), što ga je 274. godine uveo car Aurelijan na čast boga sunca iz Emese u Siriji, nadajući se da će time učvrstiti svoje golemo carstvo. Da bi rimske kršćane učinila otpornima protiv ovog pučkog blagdana neki misle da je Rimska Crkva uvela blagdan rođenja Krista kao “Sunca pravde” (Mal 3,20) i "Svijetla svijeta". (Iv 8,12)

Novi se blagdan u ondašnjoj slabo centraliziranoj Crkvi raširio na Zapadu iznenađujućom brzinom već u 4. stoljeću i u mnogim pojedinačnim crkvama Istoka. Uzrok je vjerojatno u tome što je borba protiv arijanske hereze jače isticala osobu - ne samo djelo - Bogočovjeka, te je blagdan Kristova rođenja mogao dati primjeren liturgijski izraz vjeroispovijesti Nicejskog sabora koji je tu herezu osudio 325. god.

Valja također imati na umu i činjenicu da u većem djelu istočnih liturgijskih područja slavlje se s obzirom na oblik, koliko je bilo moguće nadahnjivalo proslavom blagdana Epifanije, a sadržajno je od idejnog kruga blagdana Epifanije izlučilo u načelu samo otajstvo rođenja.

Stari rimski običaj po kojem je svećenik mogao na Božić slaviti tri mise zadržan je i u novom Rimskom misalu. Isti je pak nastao iz posebnosti papinske liturgije koja se oblikovala do sredine 6. stoljeća i koju su zahvaljujući širenju rimskih liturgijskih knjiga prihvaćali i drugdje. Ove tri mise nazivaju se: polnoćka (Missa in nocte), zornica (Missa in aurora) i danja misa (Missa in die). Novi Rimski misal predviđa novouvedena starozavjetna čitanja; vlastiti djelovi ovih misa bitno su oni otprije.

Liturgiji božićnog blagdana pripada i večernja misa bdijenja, prije ili poslije prve večernje. Mise bdijenja uoči blagdana, prema novom uređenju, nisu više noćna bdijenja s obilježjem pokore i priprave.

“Ako se izuzme vazmeno bdjenje, koje treba slaviti u tijeku uskrsne noći, naziv “misa bdijenja” označuje odsad misu koja se, blagdanskim obredom, može slaviti u večernjim satima, bilo prije ili poslije prve večernje neke svetkovine.”            

Valja istaknuti kako nova večernja misa na uočnicu Božića sadrži tek neznatne tekstove negdašnje mise bdijenja, koja se prije slavila izjutra 24.prosinca s liturgijskom odjećom ljubičaste boje.

Iz brojnih tekstova božićnih misa očituje se da se Božić slavi kao blagdan našeg otkupljenja, iako je ovdje u prvom planu utjelovljenje kao začeće i rođenje. Opetovano se ističe i pashalno otajsvo imajući u vidu ovaj zajednički sadržaj s blagdanom Uskrsa, svakako je neophodno bolje istaći razlike kad je riječ o uskrsnom odnosno božićnom slavlju otkupljenja.

Pored Uskrsa, Božić je jedini blagdan koji je sačuvao svoju osminu. Dan osmine podudara se danas s početkom građanske godine koju je Gaj Julije Cezar 45. godine pr. Kr. prvi puta od 1. ožujka premjestio na 1. siječnja. Pogani su taj početak godine na čast Jana, boga dvaju lica, slavili s velikom razuzdanošću i praznovjernim običajima, stoga je Crkva u mnogim mjestima pokorničkim liturgijama nastojala vjernike učiniti otpornima na to. (mag.theol. DK)

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.