Labinski samostan Sv. Franje (1496.-1795.)

O samostanu sv. Franje u Labinu, koji je oko tri stotine godina ponizno stajao podno grada Labina, skoro jednu milju udaljenosti od središta staroga grada, danas se gotovo ništa ne zna, a tek nedavno otkriveni zapušteni ostatci samostanskih zidova svojim tragovima mogu pridonijeti da se odredi nekadašnje mjesto crkve i samostana. Ipak, ponešto u nekim objavljenim radovima, a mnogo više u povijesnoj dokumentaciji Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, pohranjenoj u njezinu Provincijskom arhivu u Zagrebu, susrećemo podosta podataka i informacija o tom samostanu i njegovim žiteljima.

Premda ima nekih naznaka da su franjevci konventualci bili u Labinu i prije službenog osnutka samostana, kao siguran i pouzdani podatak smije se uzeti godina 1496., kada je prema notarskom zapisu na dan 12. studenoga spomenute godine Michele Luciani iz Labina, „poštovanom ocu Antonu Marcellu, Cresaninu, provincijalnom ministru Provincije Albanije, Dalmacije i Istre male braće konventualaca dao, ustupio, predao i darovao sva svoja polja, zemlju, posjede i kuće, kao i crkvu koju je počeo graditi sam darovatelj potaknut vlastitom odanošću za samostan sv. Franje…“. Zato valja odbaciti mišljenje koje se još uvijek zna ponegdje provlačiti da je samostan već 1434. fratrima darovala obitelj Lupetina, čiji se član Andrija Lupetina inače pojavljuje kao jedan od dvojice supotpisnika u spomenutom notarskom aktu. Ta povezanost obitelji Luciani i Lupetina ostati će dugotrajna poveznica, koja će samostanu sv. Franje u Labinu iznjedriti nekoliko uglednih fratara s prezimenom Lupetina.

U labinskom lapidariju ispod palače Francovich još se čuvaju fragmenti nadgrobne ploče iz nekadašnje crkve sv. Franje, s natpisom koji potvrđuje da pod ovom hladnom pločom leži Michele Luciani, koji je kao dobrotvor darovao mjesto i gostoprimstvo. Ploča je zasigurno prethodno mogla stajati u crkvi sv. Franje, gdje je darovatelj bio pokopan.

Iz arhivskih pak dokumenata doznajemo da je 2. svibnja 1577. u pulskom samostanu sv. Franje PM (pater magister, što znači da je navedeni fratar bio doktor teologije) Ludovicus Panthe a Corrinalto, generalni komesar, dopustio Ivanu Antunu iz Labina (to je vjerojatno Ioannes Antonius Agustini de Nigris) da može zatražiti dozvolu u Veneciji radi prijenosa kapele sv. Vida iz svojeg posjeda u samostan sv. Franje. Zato se ponekad taj dio gdje je smješten samostan naziva i Sveti Vid, po obližnjoj crkvi koja je fratrima bila ustupljena kao „jus patronatus“. Crkva se često naziva Svetog Vida i Modesta.

U Venecijanskom državnom arhivu čuva se nacrt samostana crkve i samostana sv. Franje i to iz druge polovice 18.st., dakle iz vremena malo prije dokinuća (1795.). Crtež pokazuje da su ovdje fratri uz šumu imali vinograd i brajde, uz nešto obradive zemlje, a iz ostale dokumentacije doznajemo da je samostan imao i dosta zemljišnih posjeda, dobivenih raznim oporukama i ostavštinama, i to na području Nedešćine, pa čak i kod Plomina.

Kad je u Labinu osnovan ovaj samostan, Red franjevaca konventualaca bio je već dobro raširen po istarskom poluotoku. Spominjemo samostane franjevaca konventualaca u Istri u vrijeme osnutka labinskog samostana (u zagradi se nalazi vjerojatna godina osnutka tih samostana): Trst (1229.), Kopar (1229.), Pula (1229.), Poreč (1256.), Piran (1300.). Za razliku od ostalih samostana na Poluotoku, koji su sačinjavali Istarsku kustodiju, labinski samostan sv. Franje od početka pripada Rapskoj kustodiji (kojoj u vrijeme njegovog nastanka pripadaju samostani u Cresu, Krku i Rabu).

Kustodija je inače u Redu franjevaca konventualaca od svojih početaka predstavljala administrativni dio provincije, pa ih je Dalmatinska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca imala svega četiri: Istarsku, Rapsku, Zadarsku i Albansku. Tu činjenicu pripadanja labinskog samostana Rapskoj kustodiji vjerojatno treba pripisati provincijalu PM Antonu Marcellu de Petris, kasnijem generalnom ministru Reda franjevaca konventualac i novigradskom biskupu u Istri, kome je labinska obitelj Luciani darovala još neizgrađenu crkvu i zemljište za samostan, a kako je spomenuti provincijal bio Cresanin, valjda je zbog toga ovaj samostan i vezao uz svoju kustodiju, koja nije imala toliko samostana kao Istarska kustodija (devet samostana).

Crkva sv. Franje nije bila završena kad su fratri osnovali samostan kraj nje. To je moralo vrlo brzo biti dovršeno, što je vidljivo iz raznih izvješća provincijalovih vizitacija. Crkva je imala pet oltara i bila je lijepa , bar prema tvrdnji Bartola Giorginija iz 1731.g., koji ju ukratko opisuje u svojim uspomenama iz labinskog kraja.

Samostan sv. Franje spadao je u srednje zajednice Dalmatinske provincije. Redovito su u labinskom samostanu živjela i djelovala tri do četiri svećenika, kojima su za materijalne poslove na usluzi bila najviše dva redovnička brata laika. U vrijeme nastanka bio je jedini istarski samostan koji nije bio smješten uz samu obalu, nego nekoliko milja unutar, a s obzirom na Rabac, gdje su se labinski fratri povezivali, ponajprije sa susjednim Cresom, ali i s Pulom, trebalo je imati dodatno prijevozno sredstvo, a to su konji. Samostan je zato posjedovao konjsku spregu, što je potvrđeno u više vizitacija, ali su se ponekad vizitatori znali ograđivati od takva prijevoza, kao npr. provincijal PM Blaž Posarić, koji je labinskom samostanu, poput onoga u Puli, zabranio držanje volova i konja.

Labinski samostan svojoj matičnoj Dalmatinskoj provinciji franjevaca konventualaca sv. Jeronima dao je u svojih trista godina postojanja i jednog provincijala. Bio je to labinski fratar PM Gasparo Manzoni de Albona, koji je za provincijalnog ministra izabran na provincijskom kapitulu, održanom 20. listopada 1657. i sljedećih dana u pulskom samostanu sv. Franje, kad je od 36 mogućih dobio 26 glasova. Taj je kapitul, možda baš na prijedlog ovog provincijala, prihvatio prijedlog da se unaprijed zapisnici ne pišu latinskim, nego mnogima razumljivijim pučkim jezikom, a to je tada bio talijanski govor. Ta je odredba kratko trajala. Na kapitulu, održanom u creskom samostanu sv. Franje 1662., provincijal Manzoni prigodom materijalnog izvješća o svojem mandatu, iznosi podatak  da je kapitularna kongregacija održana u Labinu tijekom rujna1659., a provincijal također izvješćuje o svojem susretu sa  generalnim ministrom Reda franjevaca konventalaca u Ravenni, kad je vrhovnog poglavara upoznao s jako teškim stanjem svoje Provincije, koja je svedena na bijedu i istrebljenje uslijed neprekidnih turskih upada i grabeži. Generalna uprava Reda shvatila je teškoće i na molbu provincijala Manzonija oslobodila Dalmatinsku provinciju podmirivanja nekih troškova, posebno vezanih uz slanje i sudjelovanje svojih zastupnika na generalni kapitul. Nemamo drugih podataka o djelovanju ovoga jedinoga provincijala kojeg je iznjedrio labinski samostan sv. Franje, osim zabilježbe da je umro 1670. g. ili neposredno prije toga.

 

Ulomci iz knjige: SAMOSTAN SV. FRANJE U LABINU / Ljudevit Anton Maračić

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.