Komentar čitanja, 29. ožujka 2020.

Korizma ulazi u svoj vrhunac. Pred nama je peti tjedan našeg kršćanskog vraćanja u realnost, susretanja stvarnosti ovog svijeta. Korizma nas suočava s našom ljudskošću, postajemo svjesniji vlastite krhkosti, ona je naš susret s nevoljom, s nesrećom, naš sudar sa zlom, s tamnom stranom našeg ljudskog postojanja. Ove godine posebno. Čitav svijet mijenja se u sudaru s neizbježnom nevoljom, bolešću. Što nam evanđeoska riječ govori? Kojom snagom Isusov nastup i nama može biti snaga?

Doista, ovi teški dani lome nas dvostruko. Prije svega teški su jer je slomljeno naše međuljudsko zajedništvo. Ipak, koliko god nam nedostaje blizina drugih, zajedništvo u svim oblicima naših radosti, nama kršćanima i ono euharistijsko zajedništvo u kojem smo hranjeni blizinom Isusovom, još nam je teže jer smo ušli u izazovne dane, koji od nas traže posve konkretno očitovanje naše ljubavi i našeg predanja za drugog čovjeka. Neki su još više angažirani na svom poslu; za život drugih riskiraju svoje živote, pa čak i umiru od iscrpljenosti. Moramo reći veliko hvala svim zdravstvenim djelatnicima. Neki drugi svoju ljubav će pokazati upravo tako da poštuju izolaciju, da poštuju mjere sigurnosti. Hvala i tim savjesnim. Pred svima danas je na ispitu sama ljudska osnova postojanja, a predanost svojim dnevnim obvezama danas može značiti život mnogih. Naša ljubav upravo u tim malim ispunjenjima postat će dioništvo samog Izvora života. Mnogi će iz tih nevolja zasigurno izaći prokušani, bolji, potpuniji.

U ovo korizmeno vrijeme mi kršćani ponovno susrećemo Božju riječ. Iz nje čitamo snagu koju smo dobili za pobjedu nad zlom: snagu opraštanja, snagu darivanja sebe ne vlastitoj potrebi i pravu nego potrebi bližnjega, snagu povjerenja, vjere u Onoga koji jest Pobjednik. U te tri stvari mi kršćani vidimo sebe na putu za Isusom, prvim koji je svoj ljudski život ispunio opraštanjem, darivanjem i predanjem i bio Pobjednik. Njegovim putem ispunjavamo svoju Korizmu, da naše križeve nosimo do svojih Kalvarija.

Ove nedjelje na tom putu susrećemo evanđeoski odlomak o Lazarovu uskrisenju od mrtvih. Izvješće govori ne samo o događanju, kako je Isus svog prijatelja Lazara uskrisio nakon što je četiri dana bio mrtav, nego nas suočava s pitanjem smrti, boli zbog gubitka drage osobe, s pitanjem smisla života i zla koje je vezano uz naš životni put. Koja je to poruka kojom današnje evanđelje može naše slušatelje poduprti u ovim teškim danima?

Kao i sve Ivanovo evanđelje i ovaj odlomak prebogat je značenjima. Sedmi je to znak u Ivanovu evanđelju, završni i pun značenja prije Isusova dovršetka svog puta. Dalo bi se svaki trenutak događanja promišljati, crpiti bogatstvo u vlastito iskustvo. U ovim našim teškim vremenima želim se zaustaviti tek na jedno Isusovoj rečenici. Kad je dobio poruku o Lazarovoj bolesti, ovako je odgovorio: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji!“ Koliko je toga rečeno! Isusa nagovaraju da ne odlazi, opasnost ga tamo čeka. U drugoj jednoj zgodi molitelja za zdravlje otputio je doma s obećanjem: „Vrati se, sin tvoj živi!“ Ovaj put čeka, još dva dana ne odlazi bolesnom prijatelju. Nije očekivao smrt, ali prijatelj mu umire prije nego li ga stiže posjetiti.

Vraćamo se rečenici. U njoj jasno ćemo iščitati način na koji Isus prihvaća nevolju, bolest, smrt. Što to Isus njome kaže o životnim poteškoćama, o zlu koje nas čeka, na koncu o kraju našeg vremenskog postojanja? Isus ne ignorira, ne umanjuje, itekako biva pogođen nevoljom bližnjega. Danas čujemo: zaplakao je nad gubitkom prijatelja. Ne zaboravimo, ovaj se događaj zbiva na Isusovu putu u Jeruzalem. Zna što ga tamo čeka, zna da je i sam u opasnosti života. Selo Betanija blizu je Jeruzalema, na istočnom obronku Maslinske gore. Već je prošlih godina Isus morao otići iz Jeruzalema jer su mu o glavi radili. Ali sad dolazi Njegov čas. Čas prelaska koji započinje u Jeruzalemu. Ostaje dosljedan svojoj poruci, učenju, svom ponašanju, znajući da ga to vodi osudi i kazni.

Ovaj zapisani odgovor Isusov među najvažnijim je Isusovim porukama koje je Ivan zapisao u svom evanđelju! Poruka odgovora, sveg događanja, Isusov je odgovor na bol, trpljenje, zlo, na smrt. Odgovor kaže: ja sam predajem svoj život da bi život drugih bio ispunjen u Božjoj blizini! Predanje vlastitog života najveća je ljubav! Isusov život, a onda i život svakog tko želi biti Isusov prijatelj, životi svih nas, najveće su blago, koje vrijednost zadobiva u svom predanju. Blago koje vrijedi ako je predano da bi naši bližnji imali kvalitetniji, bogatiji, zdraviji i potpuniji, smisleniji život. Dati svoj život zalažući se za sve što je dobro, što je istinsko bogatstvo čovjeka, što je punina života, to je Isusov odgovor! Vremensko postojanje čeka svoje bogatstvo, svoju puninu, svoje ispunjenje – svako predanje vlastitog života tu puninu približava. Taj put otvorio je Isus. Taj put Isus pokazuje kao put samog Svevišnjeg, kao Božji put na kojem se događa i ispunjava vremensko postojanje, koje zahvaća Duh Božji i u njega upisuje postojanje vječnosti.

Isus trenutke potrebe, trenutke bolesti, trenutke zla, evo danas trenutak smrti najbližih, otvara izvanvremenskom, Božjem životu. Tako što daje sebe, tako što se sam angažira u onome što može, što zna. Uporno i bez kompromisa svjedočeći to drugačije, novo postojanje čovjeka. Postojanje oblikovana i oživljeno Duhom Božjim, postojanje koje zovemo „biti čovjek za druge“, postojanje koje na božanski način podupire živote svojih bližnjih, svojom sposobnošću, svim svojim srcem, svim umom, svim svojim bićem.

Takav način postojanja Božja je proslava, u takvim životima Božje djelovanje postaje očito. S Martom možemo za Isusa reći: „Vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi!“ Možemo prepoznati brojne koji su s Isusom sinovi Božji, možemo i sami postati Slava Božja, kad svoje živote predamo za potrebu, za život drugog čovjeka. Je li Isus dao odgovor na postojanje zla u svijetu? Svakako nije previše „filozofirao“, započeo je otklanjati zlo, otvorio je put pobjede. Na tom putu mnoga su zla otklonjena, jer su tim putem mnogi koračali. Pitanje zla i nije filozofsko, posve je osobno. Pitanje glasi: jesam li ja donositelj zla, jesam li tama koja gasi i hrani se tuđim svjetlom ili sam svijeća koja izgara da svjetlošću druge obogaćuje? Kršćani su prihvatili Isusov put. Rekli bi stari: evo, sad ti je prilika pa se dokaži. Danas, na provjeri je koliko smo Isusovim odgovorom i mi odgovorili!

Siniša Novak, teolog