U spomen na vlč. Josipa Zovića
Vlč. Josip Zović je bio istarski svećenik, rođen 18. veljače 1946.g. u Sv. Petru u Šumi u mnogobrojnoj obitelji. Kao mladomisnik je službovao u župama Tupljak i Krbune gdje sam ga, kao osmogodišnja djevojčica, imala čast upoznati. Tada je nas, grupu djece, pripremao za sakrament prve pričesti. Žar za Isusom i ljubav Božju koja je već tada izvirala iz njega prenio je na nas, svoje prvopričesnike. Vrlo smo rado odlazili na nedjeljne sv. mise u crkvicu Sv. Bartula u Tupljaku. Ti su naši radosni susreti s Gospodinom bili isprepleteni i susretima s voljenim svećenikom. Nakon par godina prekida se naše zajedništvo ali duhom naš je velečasni uvijek bio uz nas, svoje prve prvopričesnike.
Naši se životni putevi ponovno susreću 1996.god. kada sam ja već bila supruga i majka a vlč. Josip Zović župnik Čepića. U to vrijeme njegova bolest (dijabetes) počinje polako nagrizati njegovo tijelo. Kako u Gospodinu ništa nije slučajno, tako je i naš susret te godine bio znakovit, susret u Kapeli Riječke bolnice. Ušao je ne samo u moj život već i u život moje obitelji. Uvijek je bio spreman strpljivo saslušati sve naše brige, poteškoće i probleme te dati mudre savjete, evanđeoske pouke i pomoć u svakom pogledu. Bio je čovjek-svećenik iz naroda i za narod. Znao je reći kako svećenik ne može otići u mirovinu jer njegovo je poslanje poput poslanja majke koja živi za svoju djecu i stoji im na raspolaganju 24 sata. Nikada se nije ljutio ni povisio ton, bio je dobroćudan, velikodušan, susretljiv, ponizan, skroman. Kada sam padala, pomagao mi je da se pridignem uvijek govoreći kako se trebam osloniti na Isusa jer On je naše utočište, utjeha, nada, snaga…
Vlč. Josip je pomagao ljudima ne samo materijalno, kada je i posljednji novčić poput udovice iz hrama dao siromahu, već i duhovno. Često je odlazio ispovijedati u Kuću Tabor u Samoboru kao ispomoć pok. p. Zvjezdanu Liniću. Satima i satima je u ispovijedi i duhovnim razgovorima slušao životne priče tjeskobnih ljudi kojima je znao uputiti riječi ohrabrenja i poticaja za život.
Hvala Gospodinu što ga je poslao na moju životnu stazu i što mi je po njemu i s njim pokazao kako je uistinu divno živjeti vjeru.
Hvala vlč. Josipe što ste me privukli Isusu i što ste poruku evanđelja ne samo propovijedali već i živjeli. Nedostajat ćete jako mojoj obitelji i meni ali znamo da imamo zagovornika u nebu. U kolovozu ove godine trebali ste proslaviti 50-tu godišnjicu svećenstva. Neka i ovo svjedočanstvo bude znak zahvale za Vaše poslanje koje ste u potpunosti svjedočili i ostvarili. Hvala vlč. Josipe što ste me primili u svoju životnu priču i što sam mogla biti dio Vašega života. Vlč. Josipe molite za nas a mi ćemo za Vas. Počivao u miru Božjem!
Loreta Blažina