Intervju s don Lukom Pranjićem, misionarom u Ekvadoru
Za početak razgovora, moje bi pitanje bilo kako ste se snašli u Ekvadoru: što se tiče klime, jezika, podneblja, ljudi toga kraja? Kako ste prihvaćeni?
Prihvaćen sam prekrasno, ljudi su tamo otvorena srca, dobre duše, imaju jednu jednostavnost koju smo mi ovdje pomalo zaboravili. Samo siromaštvo čini čovjeka jednostavnim i radosnijim. Ja sam se odlučio upravo za Ekvador što sam od prije znao talijanski jezik pa sam onda htio odmah biti koristan da ne bi prošlo puno vremena na učenje jezika. Budući da sam znao talijanski lako sam se prebacio na španjolski pa sam već nakon tjedan dana mogao reć misu, mogao kontaktirati s ljudima. Nama je tamo vruće, temperature su nam 30 stupnjeva cijelu godinu, to je čisti tropski pojas. Godina se dijeli na sušni dio godine kada ne pada ništa kiše i na vlažni dio kada padaju obilne monsunske kiše. Ekvador je zemlja velike bioraznolikosti, postoji regija Andi, regija Amazonije i treća regija Costa, obala. Ja sam u toj regiji, u obalnom pojasu iako mi je do mora skoro 2 i pol sata.
Koje područje zauzima Vaša misijska jedinica, teritorijalno i prema broju župljana?
Mi smo na periferiji jednog grada nešto manjeg od Rijeke. Radi se o jednoj zoni koja je nastala ilegalno, ljudi su počeli dolaziti iz svih krajeva Ekvadora u traženju za novim početkom, zauzimali su nečiju zemlju i počeli graditi kolibe. I danas 50% mojih župljana živi u kolibama od bambusa. Samo oni koji su na glavnim prometnicama i imaju priliku baviti se nekom trgovinom, imaju zidane kuće vrlo skromne gradnje. Samo područje teritorijalno nije veliko (nešto malo veće od Labina) ali je gusto naseljeno pa se radi od oko 30 000 župljana ( npr. u kući od 60 m2 živi njih 15 ). Obitelji su brojne s mnogo djece, ima puno mladih. Osim te centrale koja se zove Milagro, imam i kapelice, filijale koje se nalaze u nepreglednim plantažama banana. Ljudi rade u tim poljima banana za neku dnevnicu i tamo su naseljeni. To je ruralni dio moje misije.
Osim naše rimokatoličke crkve, da li je zastupljena još neka vjerska zajednica?
Ne neka, nego mnoge. Upravo je to naša najveća borba i najveći problem s kojim se susrećemo. Preplavljeni smo sektama, na užem području moje župe imamo 140 protestanskih crkvi. Nisu to tradicionalne protestanske crkve nego sekte. Do mog dolaska nije bila prisutna katolička crkva u smislu da bi svećenik cijelo vrijeme tamo živio, samo je s vremena na vrijeme dolazio jedan svećenik iz grada reći misu. Smatramo pravim Božjim blagoslovom otkad se župa osnovala (prije 2 god. mojim dolaskom) da je gotovo 30 tih crkava zatvorilo vrata jer su se ljudi počeli vraćati svojoj staroj vjeri koju nisu mogli prakticirati. Ja uvijek kažem da nije krivnja u tim ljudima, oni su željni Boga, kulta i onda ono što je tamo bilo to su prihvatili. Sve se mijenja nabolje u tom smislu.
Kod nas se susrećemo s problemom odlaska mladih iz crkve nakon krizme, kako je to u Ekvadoru? Da li se mladi odlučuju za sakramenat braka?
Za sakramenat braka se ne odlučuju jer je jako visoka razina promiskuiteta. Brak bilo civilni ili crkveni nema neku važnost. Puno radimo na tome, želimo senzibilizirati ljude u tom smislu. Dogodi nam se npr. da imamo punu crkvu pa od 600 ljudi na misi pristupi svetoj pričesti njih 20 jer ostali ne mogu. Nastojimo oko toga da sve više ljudi uistinu uvide potrebu sklopiti ženidbu na crkveni sakramentalan način. Kako ovdje u Hrvatskoj tako i u Ekvadoru, ima jedan dio mladih koji se osjećaju poluprisiljeni pa odrade krizmu i doviđenja. Ali utješno je to da je u Ekvadoru ipak to manjina. 80% mladih nakon krizme odmah uđu u grupu mladih i ostaju aktivni na župi. Dogodilo mi se sad sa zadnjom generacijom krizmanika da su mi se javile 4 cure od 14 god. koje su se tek krizmale. Rekle su kako žele biti katehistice u župi pa da ih stavim uz neku stariju katehisticu da uče. To su neke stvari koje se ovdje baš ne događaju a tamo su Bogu hvala uobičajene.
Da li su laici aktivni u životu tamošnje Crkve? Pomažu li i Vama osobno kao svom pastiru?
Mi možemo tamo djelovati samo zahvaljujući laicima koji su na pravi način shvatili ulogu laika baš kao što to II. Vatikanski koncil savjetuje, preporučuje, nalaže. Znači laici nisu oni koji se „žele penjati na oltar“ i „učiti svećenika kako se radi misa“ nego su svjesni svoga specifičnoga poslanja, svjesni su da oni mogu učiniti nešto što župnik ne može. I to je veliki blagoslov. Svatko od njih prepoznaje svoju karizmu i onda se u toj karizmi koju on prepozna kao sebi vlastitu daje do kraja. Tisuću je primjera: vjeronauk, kateheza, caritas, pomaganje potrebitima, posjeti bolesnicima, rad na poboljšanju materijalnog rasta župe, poučavanje i dr.
Za kraj koja bi bila Vaša poruka?
Da prepoznamo ono što nam Gospodin danas daje, ono čime nas blagoslivlja. Mislim da je to jako bitno jer smo mi ljudi Zapada usmjereni na sutra, na prekosutra, na budućnost a promiče nam to danas u kojem se Bog uprisutnjuje, to danas u kojem Bog želi hoditi sa svakime od nas. Taj jedan kairos koji se ne propušta. I tako u jednoj zahvalnosti i jednostavnosti srca želim svima da uistinu znamo prepoznati Božje danas i živjeti Božje danas.
Zahvaljujemo don Luki na ovom razgovoru uz želju da ga Gospodin prati i blagoslovi na životnom putu. (LB)