Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Prvi spomen ovog blagdana nalazimo u Izidora Seviljskog (+ 636.) koji u Monaškom pravilu određuje da se spomen svih vjernih mrtvih treba slaviti u ponedjeljak poslije Duhova, a početkom 9. st. sv. Egilije, opat samostana u Fuldi odredio je 17. prosinca, dan smrti Sturma, osnivača tog samostana, kao spomen njega i svih pokojnih redovnika toga samostana. Međutim, pravi začetnik ovog blagdana je sv. Odilo, opat benediktinskog samostana Cluny od 994.-1048. On je između 1000. i 1008. odredio da se slijedećeg dana nakon svetkovine Svih Svetih koja pada 1. studenoga, slavi spomen svih vjernih pokojnika.

I ovo je vezano uz legendu. Jedan se brodolomac našao na Siciliji gdje je boravio neki sveti čovjek koji ga je izvijestio kako u blizini ima demona koji se žale kako upravo zahvaljujući mnogim molitvama redovnika iz Clunyja mnoge duše gube iz svoje vlasti. Brodolomac je bio iz Akvitanije i kad je došao u svoju domovinu, otišao je u Cluny i to ispričao opatu Odilu, koji je onda odredio da se spomen i posebna molitva za sve pokojne slavi 2. studenoga.

On je na sretan način povezao sukladne blagdane – Svi svete i Dušni dan. Benedikt IV. 1748. dao je privilegiju svim svećenicima Španjolske, Portugala i Latinske Amerike da toga dana mogu slaviti tri mise. Benedikt XV. proširio je 1915. tu privilegiju na cijelu Crkvu, pod uvjetom da svećenik jednu misu odsluži po vlastitoj nakani, drugu za sve pokojne i treću po papinoj nakani.

Preuzeto iz Zvonko Pažin: Liturgijsko vrijeme i prostor