Sv. Antun Opat proslavljen u Kršanu
U ponedjeljak, 17. siječnja, u Kršanu je svetom misom svečano proslavljena svetkovina sv. Antuna Opata u istoimenoj župnoj crkvi. Euharistijsko slavlje predvodio je mjesni župnik vlč. Josip Peteh, u koncelebraciji subraće svećenika Labinskog dekanata prevođenih dekanom prečasnim Mirkom Vukšićem. S obzirom da je riječ o radnom danu na misi se okupio lijepi broj vjernika s područja čitave Labinštine.
Misno slavlje proteklo je u naglašeno svečanom tonu. Tome je svojim vrsnim umijećem vlastiti obol svakako dao i vlč. Wojciech Wlazlo, mladi kapelan u župi Gospe Fatimske u Labinu donjem. On je, na sebi svojstven način, znalački otpjevao tekst evanđeoskog ulomka, nesebično pokazavši još jednom svu raskoš vlastita talenta i neospornog pjevačkog umijeća čime je samo slavlje zadobilo još svečaniju notu.
U pripremljenoj nadahnutoj i nadasve poučnoj homiliji još se jednom iskazao mladi kršanski župnik vlč. Josip Peteh. Župnik je propovijed započeo objašnjavajući sliku svetca koja se nalazi u kršanskoj župnoj crkvi istaknuvši da se samoga svetca na slici obično prikazuje sa svinjom – ne zbog toga što bi sv. Antun Opat bio zaštitnik životinja, već je prema židovskoj tradiciji svinja nečista životinja. U tom kontekstu u homiliji je napomenuto da prema kršćanskom razumijevanju svinja predstavlja nečiste duhove koji su sv. Antuna Pustinjaka napadali u pustinji. U samoj je homiliji sv. Antun Opat znalački prikazan kao uzor.
Istaknuto je ukoliko želimo biti uistinu Božji, da se Božja snaga i Božji duh nastane u nama kako bi nadvladali zloga koji nas trajno kuša, neophodno je da se i sami povremeno povučemo u osamu po uzoru na ovoga velikog sveTca. Nije zanemarena činjenica da to ne znači kako moramo sami u fizičkom smislu otići u pustinju, osamu, šumu uzmičući daleko od svakog čovjeka. Štoviše nasljedovanjem sveTca moramo se katkad povući u osamu po uzoru na Isusa Krista koji je, kako navodi evanđelje, u pustinji proveo 40 dana prije početka svog javnog djelovanja.
Valja istaknuti da je vlč. Peteh na vrstan način povezao sva tri liturgijska čitanja koja su na prikladan način aktualizirana. Bog i nas dana, poput Abrahama, poziva da poput njega iskoračimo iz vlastitih sigurnosti. Istaknuto je da s povjerenjem u Boga, iskorak iz naših sigurnosti ka nepoznatom i nesigurnom ka onom što ne poznajemo, nije put u neizvjesnost. To je put ka boljem poznavanju Njega i nas samih budući da Bog sve čini ne bi li nas doveo do savršene radosti sada i u vječnosti. Upoznavši Boga i njegovu milost ne idemo u nepoznato. Već napuštanjem lažnih sigurnosti više ne stavljamo vlastitu sigurnost u ono što imamo odnosno posjedujemo već u Boga od kojega ionako sve primamo. Jer kamo god išli s Bogom, On će se pobrinuti za nas.
Odlazak sv. Antuna u pustinju na određeni je način u homiliji povezan s procesom učenja – da bi on poput Izraelaca koji su u pustinji proveli četrdeset godina naučio da se u još većoj mjeri oslanja na Boga, kako mu ništa zemaljsko ne bi bilo važnije od Boga i njegove milosti. Odlaskom sv. Antuna opata u pustinju Bog nije bio niti je ostao daleko izvan dosega svečeva života. Kušnje Gospodin dopušta, ali nas i osposobljava za nadvladavanje istih. U tome možda i leži razlog aktualnosti ovoga svetca za današnje vrijeme, a samim time i za nas jer svi baš poput njega u određenom smislu trebamo naučiti – u većoj se mjeri pouzdavati u Boga.
Hod u snazi Duha Svetoga i logika Božje ljubavi jesu ono što bi nas trebalo voditi. Budući da nas Bog ljubi, mi ljubimo bližnjega. Naš život stoga ne smije ovisiti o onome što i kako će se drugi vladati prema nama. Sve što živimo dobiva svoj smisao u ljubavi. Bog jest i ostaje Onaj koji nas osposobljava za nadvladavanje svega onoga što nas nadilazi, sputava ili čega se plašimo. Pri kraju homilije propovjednik je još jednom posvijestio okupljenim vjernicima da nasljedujući primjer ljubavi Isusa Krista njegovom snagom nošeni i duhom vođeni možemo ustrajati u dobru kako bi dobrom nadvladali svako zlo, i postali graditeljima i dionicima Božjega Kraljevstva.
Nakon propovijedi uslijedila je ispovijest vjere koja je u ovoj prigodi učinjena tako da su se okupljeni vjernici pojedinačno poklonili relikvijaru s moćima sv. Antuna kako bi i na ovaj način u sebi pobudili želju da žive nasljedujući primjer ovoga svetca.
Ovo uistinu svečano euharistijsko slavlje bilo je popraćeno skladnom srčanom i zdušnom pjesmom čitave okupljene vjerničke zajednice. (DK)
