Mise zornice
U vremenu došašća kada se kroz četiri tjedna pripravljamo na proslavu Božića, Isusovog rođenja, rano ujutro slave se mise zornice. One su znak bdjenja kršćana u iščekivanju Isusovog rođenja i njegovog drugog dolaska o sudnjem danu. Tradicija misa zornica u vremenu došašća započela je još u srednjem vijeku i u našem narodu vrlo je rasprostranjena praksa. Prvi su kršćani stavili slavlje Božića 25.12. na dan kada su pogani slavili blagdan boga sunca, „mladoga sunca“ koje polako počinje nadvladavati tamu noći. Kako je 21.12. najduža noć, a na kraći dan od 22.12. do 21.06. dan biva sve duži, a noć sve kraća, zato su pogani častili početak pobjede boga sunca nad noću. Kršćani su iskoristili ovaj poganski blagdan kako bi poganima pokazali da je Isus to Mlado sunce s visine čije je rođenje početak njegove pobjede nad smrću, grijehom i svakim zlom. Ta simbolika borbe svijetla i tame obilježava i vrijeme došašća.
Tako imamo stari običaj postepenog paljenja četiri svijeće na adventskom vijencu, svake nedjelje došašća. Kako se približava Božić sve je više upaljenih svijeća, sve je više svijetla, a manje tame zbog Isusovog dolaska. I mise zornice sadržavaju ovu simboliku borbe tame i svijetla kao znak Isusove pobjede nad svakom vrstom zla. Zornice počinju rano ujutro još za mraka, u crkvu ulazimo u noći, a kad misa zornica završi već se počinje danit, sunce se polako diže na istoku i tjera tamu noći. Tako da kad izlazimo, izlazimo na početku novoga dana obasjani prvim zrakama sunca. Kao što Isusovo rođenje obasjava svjetlom Božje milosti sve narode. Isusovo je rođenje početak novoga Dana, Dana Božje pobjede i mi se kroz slavlje misa zornica spremamo uzeti udjela u tome Danu Božje pobjede, da više ne živimo kao robovi tame koja nas tjera na san i mrtvilo nego kao sinovi Dana koji žive u budnosti novoga dana!
Zornice su u vremenu došašća svojevrsni izraz pokore i odricanja kojima se pripremamo za proslavu Božića. Budući da se mise zornice slave rano ujutro potrebno se ranije ustati, odričemo se sna da bi u jutarnjem bdjenju išli ususret Bogu koji nam dolazi ususret da se u sljedećem danu i svakome danu svoga života susretnemo s Bogom i da dan proživimo u Božjoj blizini surađujući s Bogom u njegovom djelu stvaranja i spasenja svijeta. Ustajemo, odričemo se sna i idemo k Bogu da živimo Dan njegove pobjede, da se njegova snaga nastani u našoj slabosti, da se njegova ljubav pokaže u nama kojima fali ljubavi, da se njegovo milosrđe pokaže u nama koji nismo milosrdni i koji ne praštamo, da se u nama koji nemamo strpljivosti pokaže Božja strpljivost, da se u nama koji brzo i lako odustajemo od dobroga puta jer je težak, pokaže ustrajnost Božja koji ne odustaje ni od jednoga od nas, čak i onda kada svi misle da smo propali slučaj, da nam nema pomoći, čak i ako mi sami nemamo povjerenja u nas. Bog nam pokazuje da za njega nismo izgubljeni slučaj. On nas uzima za ruku i podiže, pokazuje nam koliko povjerenja ima u nas, pokazuje nam kako nas je stvorio savršene. A ipak računa na mene kao svoga vjernog suradnika. Iako sam pogriješio, iako sam iznevjerio njegovo povjerenje on me podiže , on ne odustaje već ustraje u namjeri da do kraja izvrši djelo svoga stvaranja i spasenje. Zato pružimo Bogu ruku, budimo mu na pomoć u njegovu zadatku, dopustimo mu da nas spasi od tame i budimo njegove ruke koje će dohvatiti mnoge druge koji su u vlasti tame i dovesti ih do svjetla Isusa Krista koji raspršuje svaku tminu i daje život vječni. (priredio vlč. Josip Peteh)