Moj prvi susret s Međugorjem
“Danas vas pozivam da se molite i žrtvom pripremite za dolazak Duha Svetoga. Dječice ovo je vrijeme milosti te vas iznova pozivam da se odlučite za Boga Stvoritelja. Dopustite mu da vas preobrazi i mijenja. Neka vaše srce bude spremno slušati i živjeti sve što Duh Sveti ima u svom planu za svakoga od vas.”
Bila je to jedna od Gospinih poruka koju smo čuli moleći ružarij na brdu Ukazanja sa moliteljima “Gospo moja”. Danas s vremenskim razmakom od povratka s hodočašća, dođoh do zaključka da je ovaj autobus iz Istre s ovim hodočasnicima bio pomno skrojen od Božje ruke. Biti u blizini djece koja je našu grupu oplemenila i raznježila je. Milost i milosrđe na dijelu.
Autobus kreće u večernjim satima iz Poreča i tako skuplja hodočasnike do Učke ali i od Senja. Ozarena lica i s radošću u srcu, s molitvom na usnama osvajamo kilometre. U ranim jutarnjim satima stižemo i do fra Petra Ljubičića, župnika u Vitini, koji nas je molitvom pratio dok smo putovali udijelivši nam svakome blagoslov.
Srce i duša Međugorja jesu dva brda koja zaokružuju Međugorje. Brdo Ukazanja je svim hodočasnicima značajno jer se tu lome ali i srca spajaju. S velikom radošću smo pratili mladu zaručnicu koja je nosila buket bijelih ruža Gospi na brdo. Zašto? Prije godinu dana upravo je na ovoj krševitoj stazi upoznala svog zaručnika. Iako je toga dana kiša obilno padala nitko se nije smočio niti prehladio. To je tako kada si pod njenim plaštem. Pada ali ne kisneš. Na brdu Ukazanja u Međugorju postoji grupa molitelja “Gospo moja” koja na različite jezike moli krunicu. Doživjeti molitvu s tim moliteljima je još jedan dar Gospin nama. Teren krševit i sklizav, u onom mraku svijetlili smo kao krijesnica uz skromno osvjetljenje a mi sve to prošli bez imalo muke, na Slavu Gospodinu. Posjet mladima u Cenacolu je za svih nas bio osobito dirljiv. To su dva podijeljena kampa, za djevojke i za mladiće. U obližnjoj kapeli nas je časna sestra, koja pripada zajednici Oaza mira, poučila molitvi srcem te da pokušamo izliječiti izgubljenog sina iz Lukinog evanđelja (5). Da pronađemo svoju prošlost, spustimo se do nje na koljenima i pitamo za oprost koji smo u ovom svijetu negdje usput izgubili u buci i vrevi vremena. Ne gajeći ljubav prema sebi kako možemo imati ljubavi prema drugima? Pri tom je mislila na izgubljenog sina koji je kod kuće ostao ali koji ne vidi da sve očevo je i njegovo. Pun je zavisti i ljubomore, kao i mi u crkvi pa i dok molimo krunicu. Pitala nas je pritom “Kako ćemo napuniti crkvu ako smo takvi?” Ranjena srca.
Zato Marija i danas nakon 40 godina vapi. Čeka da joj dadnemo to ranjeno srce naše kako bi ga dala Isusu jer ispod raspela u toj kapeli napisana je ova poruka: SRETNOJ KRIVNJI, KOJA ZASLUŽUJE DA IMA TAKO VELIKOG SPASITELJA!!!
Na Križevcu smo se uz razmatranje križnoga puta dotakli i naših križeva, a koje smo na vrhu brda sve predali ispod velikog križa, koji datira iz 1933.godine. Biti u crkvi sv. Jakova u Međugorju i doživjeti zajedništvo u molitvi s brojnim hodočasnicima iz raznih krajeva svijeta je milost koja mi govori samo jedno a to je da u svom dvorištu imamo dragulj u duhovnom smislu.
Čitajući i ostale poruke Gospe naše zaključila sam da molitvom možemo promijeniti svijet. Dokaz je za to Međugorje danas, ta dolina mira koja zrači, privlači i liječi srca naše i duše. To se primjećuje na domaćinima koji su darežljivi i srdačni. Sve to ih poučava njihova Gospa, jer i ona širi ruke i daje nam obilato svoje darove.
Na povratku smo bili na sv. Misi u Šumancima u prepunoj crkvi posvećenoj Božjem milosrđu. Unutrašnjost crkve bogata je relikvijama sv. Faustine i sv. Ivana Pavla II ali i slikom Milosrdnog Isusa, čudotvornom slikom po kojoj je Faustina dobila svetost. Ispunjeni Duhom Svetim i mirom vraćamo se na cestu za Istru. Sve do Rijeke pričala su se svjedočanstva i tako SMO dali Slavu Gospodinu našemu. O potresu samo toliko da smo uz molitvu pobijedili strah i tako odlučili ostati do kraja vikenda. Na zadovoljstvo velike većine.
Vidimo se u Međugorju! Majko, Kraljice mira moli za nas!! I blagoslovi nas! (EF)
