Hodočašće CAMINO DE SANTIAGO – PUT SV. JAKOVA od 19.-28.6.2023.
Put za Santiago je ruta koju prolaze hodačasnici iz Španjolske i cijele Europe koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova. Zbog toga se naziva još i Putem Svetog Jakova.
Za Put Svetog Jakova sam čula, ali meni je to bila daleka “misija”. Treba za to imati vremena, mislila sam. Volim hodočastiti preko Učke za Malu Gospu na Trsat i tu sam susrela one koji su to izhodočastili. Vidjela sam da je i to moguće te se želja počela stvarati. Moja kćerka Iva hodočasti iz Ovieda – Camino Primitivo,300 km, sad je želja veća i stvaram planove kako ići. Ona mi je i donijela vijest da vlč. Wojciech planira organizirati hodočašće Camino de Santiago – Put Sv. Jakova od 19.06-28.06.2023. koje i objavljuje. Čovjek snuje, Bog određuje. Sad je to stvarno, idem na Put Svetog Jakova!
Pribavlja se potrebno za put: torba u koju stane do 8 kg, vreća za spavanje, po 2-3 kom od svake odjeće, higijenski pribor, sve minimalno. Vlč. Wojciech detaljno opisuje što treba na sastanku prije puta. Plan je da se 19.06. ide iz Labina u 5:10 sati ujutro do Venecije, iz Venecije avionom do Lisabona, iz Lisabona avionom do Porta i autobusom do Porta da Lima, naše polazno mjesto.
Već u Veneciji, kad smo se svi okupili, osjetilo se da smo ekipa i taj duh zajedništva je bio prisutan kroz cijelo hodočašće. A okupili smo se iz Slavonskog Broda, Zagreba, Petrinje, Splita, Medulina, Pilati (kod Karojbe) i Labina.
Staviti Camino na papir je NEMOGUĆE, sve blijedi prema doživljaju Camina. On je nešto nadnaravno. Duh sveti lebdi nad njim. Ja ću probat…
20.06. – Ponte de Lima, naš prvi dan. Na doručku dobivamo Credenzial del Pelegrino ili hodočasničku putovnicu i prvi pečat (timbro). Nakon jutarnje molitve kreće se za Rubiaes, udaljen 22.10 km. Nismo svi iste kondicije i tu se grupiramo prema hodu. Hoda se kroz prirodu, a za prvi dan hoda nas čeka hostel s bazenom. Koje hodočašće!
21.06. – Nakon mise i doručka kreće se za Tui, 19.50 km. Sad smo u Španolskoj. U hostelu smo razmješteni po višekrevetnim sobama, kreveti su na kat. Prvo slijedi
tuširanje onda pranje robe. Svaki hostel ima perilicu za pranje i sušenje ili ručno pranje po želji. Kako smo dolazili u grupama, uvijek je jedna grupa završila i oslobodila perilice za drugu. Navečer smo se svi okupili u zajedničkom druženju.Nema umora!
22.06. – Idemo za Redondelu, što nam je bila i najduža staza od 32.40 km. Prolazimo kroz naseljeno područje pa smo navratili na cafesito i po timbro (pečat) pošto je dnevno potrebno skupiti najmanje dva pečata. No, to nam nije problem. Imaju ga svi kafići, trgovine, hosteli, crkve. Kupiš sladoled ili popiješ piće i zatražiš timbro. A u crkvi si mogao dobiti dva timbra, te to nismo propuštali. Misa je u 22:30 sati u hostelu. Hodočasnika je na Caminu iz cijelog svijeta, Engleske, Amerike, Japana… i naravno da smo svi bili kao jedno. Sustizali smo se putem, zajedno hodali, ili se vidjeli u prenoćištu.
Pozdrav “Buen camino!” se cijelo vrijeme čuo.
Mene se dojmila mlada obitelj iz Engleske, sa dvogodišnjim sinom. Mama je nosila dijete, a tata ruksak… a malecki je imo hodočasničku diplomu. Da, za hodočašćenje nisu bitne godine, to mi je Camino pokazao.
23.06. – Danas se ide za Pontaverde, 20.30 km, kroz prirodu. Stvarno milina! Neki su se uhodali, ali imamo i onih koje su žuljevi omeli. No, čekamo se u hostelu.
U Španjolskoj se restorani otvaraju u 20:00 sati. Za cijeli dan hodanja to je malo kasno. No, nije nas to omelo. Odradili smo misu u hostelu u 22:30 sati.
24.06. – Krećemo za Calades De Reis. Dionica od 21.60 km. Baš nam je lijepo, ponavljam Divni. Svaki dan sam joj to govorila, ali kad je to istina. Misu imamo u tom mjestu.
25.06. Idemo za Padron, 21.00 km. Pošto je nedjelja, Divna i ja smo ostale na misi u mjestu gdje smo se zatekle. Svećenik sve sam radi, čita i ministrira, a misa traje samo 20 minuta bez propovjedi. Na večernjoj misi u Padronu isto se ponavlja, te sam po povratku kod sudjelovanja na misi vlč. Mirka gledala sa zahvalnošću.
26.06. – Krećemo za Santiago, još samo 25.90 km. Je li moguće da se bliži kraj? Camino me je prihvatio, ganuo do suza, napunio me srećom i zahvalnošću. “Opio” me blaženstvom. Nisam brojala kilometre, moje je bilo potvrditi nakanu, donijeti zahvalu, doći na Brdo Radosti i vidjeti katerdalu.
Na nultoj točki smo. Na trgu ispred katedrale. Ja nisam rastom velika, ali taj osjećaj sreće me učinio da sam visoka kao katedrala. Smještamo se u hostel nedaleko katedrale. Brzinsko tuširanje, te s našom hodočasničom putovnicom, sad punom timbra (pečata) po diplomu. Postala sam dipl. hodočasnik!
Idem Svetom Jakovu, u katedralu. Srce mi je u grlu, puno je preporuka u molitvi. Idem kleknuti i sve mu predati, proći oko njegovog oltara gdje je i njegov grob i zagrliti ga.
U 19:30 sati je misa za hodočasnike i poslije mise Klanjanje pred Presvetim.
27.06. – Doručak je u restoranu za hodočasnike, poslije doručka imamo misu samo za našu grupu, a poslije mise vodiča koji nas vodi po katedrali. Ono što se meni zaljepilo za uši su vrata milosrđa koja se otvaraju samo za blagdan Svetog Jakova koji pada u nedjelju 2027.godine.
Camino je neprocjenjivo i jedinstveno iskustvo. Ispit tijela i duše, hrana vjere. Dar Božji i melem za dušu. Pokazao mi put kojim trebam ići. Obogatio me: Juditom, Pavom, Vickom, Androm, Antom, Tamarom, Tanjom, Danijelom, Mariom, Ksenijom E., Divnom, Bernardom, Karlom, Đeni, Loretom, Doris, još jednom Ksenijom.
Veliko hvala vlč. Wojciechu!
Na Caminu ste uvijek sami, no nikad osamljeni. Uz vas su slični vama. Kad trebate društvo, oni su tu. Camino možete prijeći sami. Srest ćete mnogo prijatelja, pa svim pelegrinosima i onima koji će to tek postati:
Sretno Vam bilo – Buen Camino!
(tekst: Dragica Rukavina, foto: Vicko Škerlj)
