Blagdan Krista – Kralja svega stvorenja

Ovu je svetkovinu uveo papa Pio XI. god. 1925. i odredio da se slavi u nedjelju koja prethodi svetkovini Svih Svetih. Krista Svevladara Crkva je i ranije slavila: Bogojavljenje, Uskrs i Uzašašće po sebi već slave Krista Kralja. Pio XI. ovako tumači: „Svetkovina se uvodi iz „pedagoških” razloga – u jeku sve veće sekularizacije i ateizacije htjelo se naglasiti Kristov vrhovni autoritet nad ljudima i nad poviješću.“

Povod za uvođenje ovoga novijeg idejnog blagdana god. 1925. bilo je slavljenje 1600. obljetnice prvog općeg crkvenog sabora – nicejskog. U svojoj enciklici Quas primas od 11. prosinca 1925. papa Pio XI. je razvio zamisao da je najučinkovitije sredstvo spasenja protiv harajućih sila onog vremena bilo priznavanje Kristova kraljevskog vrhovništva. Za blagdan papa je izabrao posljednju nedjelju listopada, imajući u vidu susljedni blagdan Svih svetih. Tog blagdana treba se obaviti godišnja posveta Srcu Otkupiteljevu. No, iako je novi blagdan isprva doživio oduševljeni prijem, ubrzo su se pojavile primisli da se njegova idejna osnova organski izražava već drugim danima liturgijske godine, npr. u došašću, na Božić, Bogojavljanje, Uskrs, Uzašašće, štoviše svake nedjelje kao svetačnog dana Krista – Gospodina ili „Kyriosa“.   Sigurno je napredak što je preuređenjem sad ova svetkovina „Gospodina našega Isusa Krista , Kralja svega stvorenja“ , kako joj glasi potpun naziv u Rimskom misalu, prenesena na zadnju nedjelju liturgijske godine, koja svojim eshatološkim obilježjem ističe istinu da je proslavljeni Gospodin ciljano središte svega stvorenog svijeta i kršćanskog života.

Pri tome naravno mislimo na činjenicu da je Reforma kalendara iz 1970. god. htjela naglasiti kozmičko-eshatološki značaj Kristova Kraljevskog dostojanstva. Svetkovina je pomaknuta na posljednju nedjelju „kroz godinu”, uoči došašća: dakle u perspektivi Kristovog drugog dolaska u slavi.

Poruka je svetkovine Krista Kralja da je Krist naš konačni kralj i gospodar, kome smo jedinome konačno svi odgovorni. Nadalje da je svakome od nas dan zadatak da prema svojim mogućnostima ostvarujemo Kristovo kraljevstvo već ovdje na zemlji.

Predodžba Krista kao okrunjenog kralja provlači se u raznim srednjovjekovnim ikonografskim formulama (raspeće, krunidba Bogorodice, Posljednji sud), a nakon ustanovljenja blagdana Krista Kralja, god. 1925., ostvaruje vlastiti tip, iako ne potpuno ikonografski definiran: Krist se prikazuje s atributima zemaljskih kraljeva, tj. s plaštem, žezlom i krunom. (mag.theol.Dragan Karlić)