Blagdan Prikazanja Gospodinova – Svijećnica
Blagdan Prikazanja Gospodinova (Svijećnica) slavi se 2. veljače, četrdeset dana nakon Božića. Prema starom Židovskom zakonu, žena koja je rodila sina nije smjela dirati ništa posvećeno niti ući u prostore Hrama dok ne prođe četrdeset dana nakon rođenja sina. Tog propisa držala se i Marija. Zakon je također propisivao da nakon četrdeset dana majka prinese za žrtvu jednogodišnje janje, ili ako je siromašna, dvije grlice ili dva golubića. Prema evanđelju, taj su obred također izvršili Josip i Marija, koji su prikazali Isusa u Hramu u Jeruzalemu. Dok su bili ondje, Isusovi roditelji su susreli čovjeka imenom Šimun, kojega evanđelje opisuje kao čovjeka „pravedna i bogobojazna“ i kao nekoga koji je iščekivao vrijeme kada će spasenje doći Božjem narodu u Izraelu. Kada je Šimun ugledao dijete Isusa uzeo ga je u svoje naručje i rekao:
“Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje spasenje tvoje,
koje si pripravio pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.” (Lk 2, 29-32)
Iz Šimunovih riječi da Isus neće biti samo izvor spasenja za Židove, nego „svjetlost na prosvjetljenje naroda“, ovaj dan također zovemo Svijećnica, te se u misama na današnji dan tradicionalno blagoslivljaju svijeće. Na mnogim mjestima taj dan obilježava i kraj Božićnog vremena. Skidaju se božićni ukrasi, božićna drvca se tada spaljuju, pepeo im se miješa sa pepelom „badnjaka“ i tada se pepeo posipa po vrtovima i poljima da zemlja boljim rodom urodi.
Blagdan su počeli slaviti jeruzalemski kršćani od 4. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su na ovaj blagdan i procesiju koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.
Kad je tijekom 7. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dali pokorničko obilježje. Na početku veljače rimski pogani imali su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u 10. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je za ovaj blagdan hrvatski naziv “Svijećnica”.
U Jeruzalemu se blagdan Prikazanja Gospodnjeg slavio početkom 5. stoljeća s ˝jednakom radošću kao i Uskrs“ kako izvješćuje hodočasnica Egerija (oko 400 god.). Za cara Justinijana u 6. stoljeću, ovaj je blagdan u cijelom Rimskom carstvu poznat kao zapovijedani. Najprije se slavio četrdeset dana nakon Bogojavljanja, a kad je kao blagdan Isusovog rođenja uveden Božić, proslava se Prikazanja Gospodnjeg ustalila 2. veljače. Procesija sa svijećama spominje se već u 5. stoljeću, dok se blagoslov svijeća uobičajio nakon 10. stoljeća.
Na Istoku je izvorni naziv ovog blagdana bio blagdan Susreta Gospodnjeg, prema evanđelju u kojem se kaže da Mesija dolazi u svoj hram i susreće izabrane predstavnike naroda Starog Zavjeta, starca Šimuna i proročicu Anu, koja je istodobno simbol svih naših majki, baka, teta koje tako lijepo maloj djeci uspiju usaditi ljubav prema Isusu i Mariji. Na Zapadu je on s vremenom postao Marijin blagdan pod nazivom Purificatio s. Mariae (Marijino čišćenje), jer se prema židovskom zakonu (Lev 12) morao svaki koji je došao u dodir s krvlju obredno očistiti, pa tako i majka nakon rođenja djeteta. Tek se nakon liturgijske reforme, koja je provedena 1960. godine, blagdanu vraća staro značenje pod nazivom Prikazanje Gospodnje. Time se on povezuje sa simbolikom svjetla, potiče na razmišljanje o Isusu kao osporavanom znaku oko kojega će se dijeliti i opredjeljivati ljudi. Nadalje, on upućuje na preispitivanje odnosa kršćana prema narodu Starog Zavjeta prema položaju kojeg stariji ljudi imaju u zajednici.
Budući da je cijelo bogoslužje blagdana Prikazanja Gospodnjeg prožeto perspektivom Isusove žrtve na križu, kojom je on cijeloga sebe prikazao Ocu za spas svijeta, i mi se uvijek iznova trebamo poticati da čistog srca, Bogu obraćena, prisustvujemo svakoj euharistiji, prinoseći sebe Bogu za žrtvu i sjedinjujući svoj život sa žrtvom Kristovom. (mag.theol.DK)