Božje ruke u našim rukama – pouka

Bila je to sretna obitelj, živjela je u dvokatnici gradskog predgrađa. Ali jednog dana u kuhinji izbije požar i brzo zahvati cijelu kuću. Dok je vatra gutala prostorije, roditelji i djeca pobjegnu iz kuće. Tek vani opaze da nema petogodišnjeg sinčića. Uplašen dimom i vatrom, umjesto da siđe, on se popne na tavan i približi se prozoru na mansardi. Tata i mama  pogledaju se očajnički, dvije sestre stanu kričati. Uletjeti u vatru bilo bi samoubojstvo, a mali je s prozora uporno zvao: “Tata, tata!”

Otac dotrči do zida i zaviče: “Skoči dolje, odmah!” Pod sobom je dječak vidio samo dim i vatru, pa zaplače: “Ali tata, ja te ne vidim!” Otac je skupio posljednje atome hrabrosti i povika: “Nije važno što me ne vidiš. Glavno da ja tebe vidim. Skoči odmah!” Mali se odvaži, skoči i nađe spas u očevu zagrljaju.

Mi ne vidimo Boga, ali on vidi nas. Kad je najteže, čeka nas njegov zagrljaj. Njegov očinski zagrljaj.

Ljudevit Anton Maračić