Hodočašće u Sinj
Nakon godine i pol korone mislim da si svaki čovjek zaželi malo putovati, izaći i družiti se. Čim se pružila prilika i meni je došlo na pamet idemo hodočastiti Gospi Sinjskoj. U lipnju ove godine vlč. Blaž Bošnjaković se složio s mojim planom i dao mi „slobodne ruke“. Odmah sam se bacila na posao, valjalo je smisliti program, naći hotel, postići dobru cijenu i onda sve to složiti u jedan paket. Moram priznati nije bilo lako. Korona još vlada, ljudi nemaju previše novaca, ali ima i želje i vjere i tako se sve pokrenulo. Javljali se ljudi polako, netko odustao, netko obolio, pa se opet javili i na kraju je došao i dan polaska 24. rujna. Nas 39 hodočasnika iz Labina, Sv.Lovreča, Koromačna i Kaštelira krenulo je autobusom put juga sa malim zakašnjenjem. Prva postaja – Zadar. Tamo nas je čekala vodičkinja Ivana koja nam je pokazala najzanimljiviji dio grada. Važno je bilo posjetiti časne Benediktinke koje imaju krasan muzej „Zlato i srebro Zadra“, trebalo je vidjeti katedralu Sv. Stošije, crkvu Sv. Donata i obavezno čuti i vidjeti morske orgulje. Moram priznati da smo malo brzali u Zadru da bi uspjeli sve vidjeti u Šibeniku, i tamo smo malo zakasnili, ali ipak naš vodič Andreas proveo nas je kroz grad.
Osim grada imali smo prilike vidjeti i povorku razdraganih svatova kod katedrale Sv. Jakova koju smo kasnije i posjetili. Svetu misu imali smo u Marijinoj crkvi iz 15. stoljeća. Šibenik nas je oduševio, a pogotovo prekrasna krstionica u katedrali. Jeli smo i jedan od najboljih sladoleda ikad. Oko 19 sati stigli smo umorni, ali sretni u naš hotel. Mi bukirali tri zvijezdice našeg „Niku“, a dobili 4 plus zvjezdice, našeg Jakova (hoteli imaju imena svetaca). A hotel- divota, raj, kako su ga mnogi opisali. Sobe ogromne, može se i plesati, hrana za poželjeti, a osoblje nasmiješeno! Svi razdragani, svi pozdravljaju, a taj osmjeh, mnogi u turizmu bi mogli učiti od njih! Pa kako ne biti oduševljen. Nakon prospavane noći i dobrog doručka, drugi dan nastavljamo put nacionalnog parka Krka. Što reći? Stvorio Bog nama ljepotu, da je ne možeš opisati. Teče rijeka, prelijeva se voda preko kaskada tvoreći slapove, kamen i zelenilo okružuju plavu vodu koja se spojila sa nebom! Čudesno! Nakon toga etnoland – Pakovo Selo. E tamo nas je dočekala Ane i mnogo nam toga objasnila. Najprije smo se okrijepili domaćom rakijom, a onda nas je Ane odvela u „Didovu kuću“, i to najprije u radnu sobu gdje se rezultati vide nakon 9 mjeseci (danas tu sobu nazivamo spavaća soba, ali nema baš mnogo rezultata). Vidjeli smo i stari tkalački stan koji je curi nekada osiguravao dobru udaju ( da ima čime tkati odijela, dotarica je to). Objasnila nam Ane da su okruglije cure nekad bile na boljem glasu od mršavih cura ( a što bi ja onda dobra prilika bila). Naučili smo da je udata žena nosila veliku torbu, a neudata malu, a žene sa ruksacima da su jako sumnjive. Vidjeli smo stari didov tronožac ( na tri noge se sjedilo radi neravnog tla), posjetili staru kuhinju koja je ujedno bila i blagovaonica i dnevna soba, a po potrebi i spavaća soba. Probali drniški pršut sa toplim domaćim kruhom i konstatirali da ne možemo odlučiti da li je bolji pršut ili kruh. Odvela nas Ane i do konobe, da popijemo čašu crnog vina, da se okrijepimo. I, naravno, onda ručali, onako po starinsku, na žlicu, kao kad su gosti dolazili, teleći gulaš sa krumpirom i bižima.
Hvala Ane i Joško što ste se iz Njemačke vratili u didovu kuću da nam pokažete kako se nekad živjelo u Dalmaciji. Vratilo me to u moje djetinjstvo kada sam provodila ljetne praznike u Dalmaciji kod babe i dida. Ma nema do didove kuće i babina kruva! Nakon ručka Trogir, grad pod zaštitom Unesca. Grad izgrađen od krasnog bijelog kamena stoji okružen plavetnilom mora. Naša nas je Beti provela kroz grad, a bome smo i tamo pojeli dobar sladoled. U katedrali Sv. Lovre smo imali sv. misu, a nakon mise naš nas je Ivan iz Trogira (nije zaštitnik Sv. Ivan, ali je ipak Ivan) proveo po katedrali i njezinoj riznici. Ajme lipote, što bi rekli Dalmatinci! Povratak u hotel uz molitvu i dobro raspoloženje. Opet hrana! A moraš sve probati, a ne znaš što bi, oči veće od želuca, ali nije to svaki dan! Treći dan, opet nakon obilnog doručka napuštamo hotel i krećemo put Sinja. U autobusu smo naučili pjevati pjesmu O Gospe Sinjska – išlo nam je kao po loju. U Sinju smo u svetištu Gospe Sinjske imali sv. misu. Uđeš u crkvu, gledaš oltar, oko oltara, iznad, ispod, sa strane i ne vidiš čudotvornu sliku Gospe Sinjske, ja sam je osobno tražila jedno petnaest minuta i otkrila da je sa strane na lijevom bočnom oltaru. Malo me moram priznati pogodilo da Gospe nema u sridini, ali tamo na bočnom oltaru je ona divna, okrunjena zlatnom krunom, gleda na puk svojim milostivim očima kao da poručuje, nisam ja od nekad, ja vas i danas čuvam. Misa prekrasna, u 11:30, već peta po redu, a još su dvije na večer, a naroda u crkvi mnogo pa čak i puno mladih! Da poželiš da toga i kod nas bude više! Nakon mise slikali smo se na gospinu oltaru i otpjevali joj pjesmu, mnogi Sinjani su pjevali sa nama, pohvalili nas, a srce nam je postalo veliko, hoće iskočiti iz grudi. Nakon sv. mise, a što drugo nego ručak. Porcije velike toliko da mnogi nisu mogli sve pojesti, ali od viška glava ne boli! I na kraju, posjet Muzeju sinjske alke, vodič nas vodi kroz muzej, a mi gledamo one figure alkara i konja u prirodnoj veličini. Konje vrane, brkate harambaše u narodnim nošnjama ukrašene tokama kraj njih stupaju alkarski momci, gledamo štitove, sablje i kubure i naravno gledamo Gospu. Zahvaljujući njoj Sinjani obraniše grad 1715. godine. Njih 5 tisuća protiv 60 tisuća Osmanlija, ali Gospe na našoj strani, i zato se svake godine trči Sinjska alka. Trkališta ne možemo vidjeti, to je cesta koja se prekrije pijeskom kada se trči alka, ali ispred trkališta je skulptura aklar na konju. Puni lijepih utisaka, puni zadovoljstva okrijepljenog tijela i duše vratili se u našu Istru. I što na kraju reći? Nadamo se da ćemo i dogodine na neko hodočašće. Za dušu i tijelo! Hvala Bogu i Gospi Sinjskoj što su nam dali mnogo više nego što smo se usudili pitati ( a nismo ni zaslužili). Hvala od srca! (LJČ)
