Iz života misionarke na Haitiju
s. Ana Uložnik, Služavka Maloga Isusa
Na Haitiju misijski djeluje od siječnja 2014. godine zajedno sa s. Liberijom Filipović
Kako ste osjetila poziv za misije?
Ljubav prema misijama se rađala za vrijeme petogodišnjeg studija socijalne pedagogije u Rimu. U vrijeme studija sam stanovala u zajednici sestara Misionarki Gospe od Utjehe. To je misionarska zajednica koja svoj život podređuje misijama. U zajednici su bile sve starije sestre koje su se vratile iz misija. One su uvijek i rado dijelile svoje iskustvo misijskog služenja. Osim tih starih sestara, sestre su na smještaj primale časne sestre studentice. Bio nas je desetak iz raznih krajeve svijeta. Tu se počeo rađati moj misijski poziv kroz to njihovo oduševljenje i radost predanog života u službi misija i želja da i ja služim Isusu u misijama.
Kada ste krenuli u misije?
Nakon završenog studija sam se vratila u Sarajevo gdje sam djelovala kao odgajateljica i ravnateljica dječjeg doma Egipat. U tom vremenu sam izrekla svoju želju i napisala zamolbu za odlazak u misije tadašnjoj Provincijskoj Upravi, do odlaska u misije prošlo je tek nekoliko mjeseci. Znala da se s. Liberija Filipović već ranije prijavila i da se čeka barem još jedna sestra kako bi se moglo razmišljati o odlasku u misije. Tako smo 10. siječnja 2014. došle na Haiti.
Zašto baš Haiti?
Haiti je bio pogođen strašnim potresom 2010. godine koji je još više osiromašio tu siromašnu zemlju. Tih godina jako puno se pričalo o ovoj siromašnoj zemlji. Potres je ostavio velike posljedice na taj narod i dodatno ga osiromašio. Dosta djece je ostalo bez roditelja i na ulici i veliki broj ljudi je izgubilo i ono malo što je imalo. S obzirom da je karizma nas Sestara Služavki Maloga Isusa služenje siromasima, ostavljenoj i napuštenoj djeci, ljudima u starijoj životnoj dobi i velikim potrebama, prevagnula je odluka za dolazak na Haiti.
U kojim uvjetima i kako ljudi tamo žive?
Haiti je najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere. Ljudi zaista žive u velikom siromaštvu bez struje, vode i osnovnih životnih uvjeta. Kućice su im većinom napravljene od šeper ploča, limova, cerada i blata. Rijetki si mogu priuštiti „normalnu“ kućicu. Narod uglavnom živi od poljoprivrede. Često budu pogođeni i prirodnim nepogodama, velikim ciklonskim kišama koje unište urod ali i njihove stambene prostore.
Škole i bolnice su privatne, što znači da se plaćaju. Veliki broj ljudi jedva da ima jedan obrok dnevno, a mnogima je i taj obrok čudo Božje providnosti. Tako mnogi ljudi umiru od običnih upala jer nemaju novaca da odu doktoru.
Ove godine na Haitiju je nastala velika ekonomska i socijalna kriza. Dosta je velika nesigurnost. Ove krize su počele početkom godine, malo se bilo smirilo, a sada evo već mjesec dana na Haitiju je situacija jako kritična. Velike su manifestacije, ulice i ceste blokirane. Na cestama se pale gume, baca kamenje. Ova velika nesigurnost je još više povećala glad u zemlji. Narod se bori svim silama i preživljava.
