Je li naše srce slično Srcu Isusovu?
U petak, 24. lipnja, labinska župa Presvetog Srca Isusova je proslavila dan župe. Misno slavlje se održalo na otvorenom uz prisustvo velikog broja vjernika isoimene župe kao i vjernika iz drugih župa dekanata. Sv. misu je predvodio gornjolabinski župni vikar don Stipe Breko a u koncelebraciji su bili labinski dekan don Mirko Vukšić te donjolabinski svećenici vlč. Blaž Bošnjaković i vlč. Wojciech Wlazlo.
U homiliji nas je don Stipe uputio na razmišljanje kakvo je to srce Isusovo i na što nas poziva a to je da i mi imadnemo takvo srce, srce poput Isusovog srca. „Poruka evanđelja je da ništa na ovom svijetu nije vrijedno kao što je vrijednost jedne duše, duše koja ide putem propasti i grijeha pa se obrati. To je najveće čudo. Kažu mnogi svetci da je veće čudo obraćenje jednog griješnika nego li stvaranje svemira. Mi ponekad toga nismo svjesni do kraja. Vrijednost duše je neprocjenjiva jer je ljudska duša, čovjek, stvoren za Vječnost. Ako čovjek prokocka Vječnost ostaje mu vječno prokletstvo i nema gore stvari koja se može dogoditi jednom čovjeku. Mi koji smo pozvani da budemo djeca Božja ne možemo ostati ravnodušni prema toj činjenici i ne možemo imati stav srca da mene nije briga za to. Glavna nam briga moraju biti te duše i što učiniti da se te duše spase od pakla i da dođu u Nebo. Isus govori o stadu a to stado smo svi mi. Stado ide prema ovčinjaku a ovčinjak je Nebo, to je potpuna sigurnost kada dođemo u Nebo da nitko više ne može biti ugrožen. U međuvremenu mi se nalazimo na ovozemaljskim pašnjacima i ovce se napasaju a Pastir je Isus. Pomažu i oni koji pomažu Isusu, to su pomoćnici, izaslanici Pastira. To su svećenici ali i cijeli kršćanski narod. Svi smo pozvani biti pastiri jedni drugima. Postoje i granice toga stada jer Isus govori u evanđelju o jednoj izgubljenoj ovci. Ta je ovca izišla iz toga stada, izišla je iz zajedništva s Isusom, s Crkvom. Koje su granice toga stada? Granice toga stada su Božje zapovijedi. Kada čovjek prestane živjeti prema Božjim i crkvenim zapovijedima, on izlazi iz granica stada čiji je Pastir sam Isus Krist. Dok smo mi u granicama Božjih zapovijedi, tu ne dolazi vuk, ne dolazi sotona. Čovjek može biti siguran jer je pod zaštitom Dobroga Pastira. Taj nas Pastir hrani, napaja nas samim sobom, svojim tijelom i svojom krvlju, euharistijom, sakramentima, svojom milošću. Možemo biti sigurni dok god se nalazimo u Njegovom ovčinjaku. Sve izvan Kristova pašnjaka je samo đavolska slina. Đavao uvijek od samog početka nudi čovjeku život izvan Kristovog ovčinjaka i predstavlja mu takav život u svijetlome ruhu. Zavodi ga preko požude očiju, požude tijela i oholosti života. Zlo na različite načine nudi čovjeku slavu samo da se odrekne Boga. Sotona zna da dok smo mi u Kristovom ovčinjaku koji se zove Crkva, on nam ne može ništa. Što onda on čini? On pokušava pojedinca izmamiti, zavesti da ga izdvoji iz toga stada. Dok je god čovjek u stadu i uz Krista, đavao mu ne može ništa. Vrag zavodi Božje ovčice tako što nam govori da budemo slobodne, nudi nam lažnu slobodu. Znamo da je sloboda živjeti kreposno i živjeti u ljubavi. Sv. Ivan Pavao II je govorio da je sloboda djece Božje sloboda za, a ne sloboda od nečega. U Crkvi je sloboda, u krjeposnom životu je sloboda a život u grijehu je ropstvo. Kada duše napuste Boga, one su izranjene, krvave. Isus napušta onih 99 i ide za onom izgubljenom ovcu. Tako čini odlazeći na križ kada prolijeva zadnju kap krvi za nas, da se mi spasimo.
Mi smo pozvani imati ovakve vrijednosti, vrijednosti Dobroga Pastira da gledamo na obraćenje griješnika onako kako Krist to gleda. Pozvani smo da imamo srce poput Kristova, srce za bližnjega koje plače i cvili dok gleda da griješnik ide putem propasti, da budem spreman sve učiniti ne bi li se taj čovjek spasio. I po tome se mjeri zrelost vjere, ljubavi svakog kršćanina. Da li je naše srce slično srcu Isusovu? Neka nas vodi kroz život misao da sve činimo i da se radujemo kad se netko vrati Bogu, da postimo, pokoru činimo, da molimo da se druge duše spase.“ (LB)
