Jedno razmišljanje uz molitvenu akciju “40 dana za život”
Priča neželjenog djeteta
Lijepo je znati da ima netko tko moli da jedno biće ne bude bačeno u smeće, nego da mu se pruži prilika da živi, da bude dio ovog svijeta. Živjeti, ali kako? Hoće li biti voljeno? Od oca? Od majke? I hoće li ga pratiti u darovanom životu?
Rođena sam kao četvrto dijete u obitelji koja je bila socijalni problem. Majka sklona alkoholu, u četrdesetim godinama svoga života nije ni znala da je trudna, dok se u njenoj utrobi nisam počela grčevito boriti i davati znakove života.
Da, u Bibliji piše, Bog je taj koji daje život, koji te stvorio takvu kakva jesi i živjet ćeš dok On ne kaže: ‘Sad je došao tvoj kraj!’ i “tvoj život bit će trnovit i netrnovit’… Rodila sam se kao neželjeno dijete. Majka mi je uskratila svoje – majčinsko mlijeko.
Otac me nije želio ni vidjeti. Kad je dolazio u kuću, mene su skrivali i zatvarali u sobu. Ne, nije bilo ni majčinog zagrljaja ni očevog poljupca. Barem jedan mili pogled ljubavi! – ali nije ga bilo. Majka se predomislila i nije me pobacila, ali me ipak nakon rođenja napustila, voljevši više svoju slobodu, i smjestila u dom za usvajanje. Moja je petnaest godina starija sestra, otišla živjeti kod rodbine, jer ju je bilo sram da su majka 40-tih i otac 60-tih godina dobili dijete. Tako nisam znala ni što znači imati sestrinsku ljubav. Odgajana bez ljubavi, kopala sam po smeću da nađem komad kruha da ga namažem svinjskom masti. Neuredna i prljava dolazila sam u školu. Odgajala me ulica i dobri susjedi. Iz obitelji sam pune problema, alkohola, pokušaja ubojstva, samoubojstva, gladi, prljavštine. Netko je želio da dođem na ovaj svijet. I narasla sam boreći se za bolje sutra. Znam da mi je Bog uvijek pomagao i nisam bila sama u svojem jadu i tuzi. Znala sam da će doći, iako ga ne vidim, i dati mi onoliko koliko moja leđa mogu nositi. Puno puta kažem: “Bože, ne mogu više. Dosta! Umorna sam! Uzmi me k sebi!”
Kad se molimo da neka majka rodi, da ne abortira, sretni smo kad uspijemo sačuvati taj život, kad se ne izvrši pobačaj. Ali da li znamo, kako će to dijete živjeti, hoće li dobiti ljubav roditelja? Hoće li biti odgajano u primjerenoj obitelji? Hoće li mu pružiti život dostojan čovjeka? Hoće li biti dobrog zdravlja? Hoće li, hoće li…? Moliti i raditi na tome da to biće pati – Bože nisam pametna što činiti.
Neželjeno dijete
Komentar:
Poštovana. Hvala što ste se javili. Vaše iskustvo je gorko i pregorko pa je ljudski shvatljiva i gorčina koja isplivava iz Vašeg pisanja. No, inicijativa “Za život” želi upravo tako žalosne činjenice spriječiti. Oni se najprije bore za život nerođenog djeteta, bilo ono željeno – bar od nekog, ili neželjeno. Ima pravo na život. Inicijativa želi pomoći roditeljima: oboma ili jednom da dijete donesu na svijet i nudi im pomoć do osamostaljenja u svakom pogledu, što nije bio slučaj sa Vašim roditeljima. Inicijativa želi pomoći novorođenom, ako prihvaćanje ne uspije s roditeljima oboma ili bar jednim, primjerenim usvajanjem. U svakom slučaju cilj je roditi, cilj je dati život i cilj je pomoći u odgoju i odrastranju. Nikako nije cilj roditi dijete i onda ga na bilo koji način pasivno ili aktivno mučiti i zlostavljati. Tako da se ni u kom slučaju ne moli da bi dijete patilo. Naprotiv! Jako mi je žao što Vaše iskustvo nije bilo ljepše. Ali, baš iz njega pozivam Vas da se molite za nerođene i za njihovu lijepu budućnost. Abortirati (ubiti) sigurno nije ni ljepše ni bolje za bilo koje dijete. A kakav će biti njegov život, tko to može znati? Tko za bilo koga, pa i za ono “kraljevsko” dijete zna kakva će mu biti “sudbina”? To je samo i jedino u rukama Božjim. Bog Vas blagoslovio! Nađite u njemu svoj mir i molite za Vaše (neprijatne!) roditelje i rodbinu! Vaša osveta neka bude oprost – kako uči riječju i primjerom naš blaženik Miroslav Bulešić.
vlč. Blaž Bošnjaković