Komentar čitanja, 4. travnja 2020.

Ez 37,21-28

Bog vidi nesposobnost Izraelaca da se spase. Oni su izgubljeni i dezorjentirani. Nema nikog tko bi ih vodio. Bez glave su. Raspršeni su. Bog će ih sam spasiti. On će ih okupiti iz svih naroda među koje su raspršeni. Sabrat će ih u jedan narod. Očistiti ih od svih zabluda u koje su upali i od svih nevjerstava kojim su mu se iznevjerili. I On sam dat će im pastira i kralja. I istinsko bogoslužje.

Kako je ovo utješno za nas danas, za nas koji smo dezorjentirani, pogubljeni, zastranili… nama kojima je oduzeto bogoštovlje. Sam Bog hita da nas spasi. I dok mi još ne vidimo i ne razaznajemo, on već povlači niti spasenja. Uspravite se i podignite glave, blizu je vaše otkupljenje!

Ps: Jr 31,10-13

I u ovoj pjesmi odjekuje nada u Božji spasiteljski zahvat i radosnu obnovu svega Izraela. Pridružimo se ovom radosnom klicanju, jer je to obećanje i za nas u našoj situaciji.

Iv 11, 45-56

Evanđelist prenosi zaključak velikog svećenika Kajfe koji je prorokovao da je bolje da Isus umre nego da sav narod propadne. I, opet, Kajfa nije to tako duboko mislio nego površno politički, a Bog iz toga izvlači duboko spasenjsko poslanje koje je u tome da Isus spasi ne samo židovski narod nego da sve raspršene sinove Božje skupi u jedno. U Isusu Bog raspršene, kao dobar pastir, sabire u jedno. Bog nas u ovoj situaciji straha i smrti, u ovoj raspršenosti i izolaciji poziva na jedinstvo, na povratak sebi i njemu. Daje nam okusiti kako je to biti izoliran, kako je to ne moći komunicirati, kako je to živjeti sam za sebe i samom sebi, ali ne kad je to tvoj odabir – kad nećeš s drugima komunicirati – nego kad ti je to nametnuto protiv tvoje volje. Ti se buniš, a ne možeš si pomoći. Tako je u paklu. Da ne završiš u paklu izoliran, Isus je morao umrijeti da te odande izvuče, spasi i postavi u radosnu komunikaciju.

vlč. Blaž Bošnjaković