Križni put u Podlabinu
Kalvarija je mjesto gdje se gaze sve ljudske vrijednosti… da bi naposljetku kulminirali u zveckanju oružja. Nema kontinenta na kugli zemaljskoj gdje ne čuješ ovaj zvuk. U cijelom tom vihoru od punine vremena najteže podnose to breme upravo najranjiviji, a to su djeca, žene i starci. Takvo jedno breme koje više nalikuje križu Isusovom nosila je u domovinskom ratu Ruža MarkoBašić, 1991. godine. Našavši se na meti onih koji su poharali grad heroja, na obali Dunava. Kao trudnica u petom mjesecu trudnoće i supruga jednog od prvih dobrovoljaca grada Vukovara, Davora Markobašića.
Te se ratne zime,1991. našla u bolnici, a tu su je prepoznali oni koji su je dignuli iz bolničkog kreveta i tu joj zapečatili svoj kraj. Koliko li je vrijeđanja i ponižavanja ta krhka žena mogla podnijeti… (Koji se za nas krvavim znojem znojio!) Što li je tada, u tom trenutku, proživljavala… znoj, uzavrela krv od bojazni za sebe i svoje dijete. Koliko li će samo boljeti?!
Krvnici je vode u mrak, hladnoću, oskudno odjevenu. Podsjeća li vas sve to na već viđeno i prošlo svršeno vrijeme? Svi putevi ovih krvnika vodili su do masovnih stratišta… ovog puta na Ovčaru – Kalvariju njezinog života. Silni udarci nogom, kundakom, mučili je i verbalno ismijavali do rušenja svakog dostojanstva… razgolićenu i silovanu. Završivši pred puščanom cijevi, postala je živa meta razjarenih krvnika, željnih osvete. Njezino dijete ispod srca našlo se u prvom planu …
Podliježe ranama zadobivenim u trbuh, gdje se skrivalo dijete… Toj trudnici se danas podigao spomenik i stoji ponosno ispred vukovarske bolnice kao podsjetnik svima: “Evo ti majke!”
Čuje se vapaj sa križa… to je sudbina majke heroja koja je položila svoj život na oltaru domovine zajedno sa svojim djetetom. Ružica je postala Ruža domovine!
Takvih anonimnih ruža ima danas na tisuće samo im se nezna ime… prolivena je krv nedužna…
Pobožnost križnog puta za majke i nerođenu djecu je otvoreni poziv svima nama da se zalaganjem stavimo u zaštitnički stav. Kako?
Molitvom i potporom, izađimo iz komfora i u svojoj pustinji dopustimo Gospodinu da nas mijenja. Mijenjajući sebe i naša budućnost biva ljepša.
Po crkvama diljem lijepe naše se ovih dana moli za njih i njihov život pa tako je bilo i u crkvi sv. Franje u Labinu, 10.ožujka. Uz župljane pobožnost su predvodili molitelji inicijative “40 dana za život”.(EF)
