Bila je to sretna obitelj, živjela je u dvokatnici gradskog predgrađa. Ali jednog dana u kuhinji izbije požar i brzo zahvati cijelu kuću. Dok je vatra gutala prostorije, roditelji i djeca pobjegnu iz kuće. Tek vani opaze da nema petogodišnjeg sinčića. Uplašen dimom i vatrom, umjesto da siđe, on se popne na tavan i približi se prozoru na mansardi. Tata i mama  pogledaju se očajnički, dvije sestre stanu kričati. Uletjeti u vatru bilo bi samoubojstvo, a mali je s prozora uporno zvao: "Tata, tata!"

Otac dotrči do zida i zaviče: "Skoči dolje, odmah!" Pod sobom je dječak vidio samo dim i vatru, pa zaplače: "Ali tata, ja te ne vidim!" Otac je skupio posljednje atome hrabrosti i povika: "Nije važno što me ne vidiš. Glavno da ja tebe vidim. Skoči odmah!" Mali se odvaži, skoči i nađe spas u očevu zagrljaju.

Mi ne vidimo Boga, ali on vidi nas. Kad je najteže, čeka nas njegov zagrljaj. Njegov očinski zagrljaj.

Ljudevit Anton Maračić


Svakog petka se u Pastoralnom centru Sv. Josip na Zelenicama u Labinu održavaju susreti za mlade s početkom u 20:00 h. Voditelji susreta su vlč. Wojchek Wlaszlo i vlč. Josip Peteh. Pozivaju se svi mladi, počev od krizmanika, da se pridruže te provedu večer u druženju sa svojim vršnjacima i Božjom riječi.


Crkvicu u Kranjcima podizali su stari Grci koji su bili jako bogati. Crkvica je posvećena sv. Floru biskupu. Sv. Flor je 525. godine bio biskup u Novigradu a već oko 550. godine bila mu je posvećena crkvica u Kranjcima uz koju je bilo i groblje. Kamene pregrade u crkvici, kameni stup oltara i kamena ploča na prozoru nisu mlađe od 7. stoljeća. Ti su kameni dijelovi iz ranije crkve koja je bila na istom mjestu ili u blizini. U današnjem obliku ona je iz 13. stoljeća, iz doba romanike. Nalazi se nedaleko sela Kranjci na posjedu obitelji Glavičić. Ključ crkvice se čuva u obitelji Glavičić još od Božinog pradjeda pa sve do danas. Ta crkvica je stoljećima pripadala župi Sv. Lucije, odnosno Skitači a nakon toga spada pod labinsku župu.


Jedne noći usnuh prekrasan san. Vidio sam dugu cestu koja se odvajala od zemlje i dizala u zrak gubeći se daleko u oblacima na nebu. Nije to bila ravna cesta, dapače bila je puna prepreka, iznenađenja, puna hrđavih čavala, staklenih krhotina, te oštra i šiljata kamenja. Ljudi su bosi hodali cestom. Krvarili su jer su im čavli ranjavali noge, no nisu odustajali. Željeli su doći u nebo. Svaki korak im je nanosio bol, pa su polako odmicali. U snu vidjeh i Isusa kako prolazi. I on bijaše bos, hodao je polako ali odlučno. Njegove noge nisu krvarile. Isus je brzo napredovao i prvi stigao u nebo, te sjeo na zlatno prijestolje. Odozgo je promatrao ljude kako se tegobno uspinju. Pogledom i gestama hrabrio ih je da ustraju. Odmah nakon njega stigla je njegova majka Marija. 


Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.