Dovezli u kliniku jednog oca obitelji. Tumor, bez ikakve šanse. Četrdeset mu godina. Troje djece. Vrijedna žena. Čovjek svima prijatelj, veseljak koji se uvijek smiješio i druge nasmijavao. Tiho na bijelom krevetu i zatvorenih očiju leži u komi. Oko kreveta obitelj i prijatelji. Tiho su šaptali kako mu je loše, dok nije netko poluglasno izgovorio riječ: "Zašto?" Čovjek je to čuo, polako otvorio oči i rekao: "A zašto ne i ja?"

Za kršćanina trpljenje je nešto zapanjujuće. Samo kršćanstvo vjeruje u naoko slabog i ranjivog Boga, u Boga koji je razapeo svoju svemoć u osobi Isusa Krista iz Nazareta. Njegov križ nije nešto normalno, dohvatljivo, ali je objavljeni, božanski odabir. Bog je ljubav i beskrajno voli ljude, zato postaje patnik. Njegova povijest ispisana je jaslicama i križem. On ne nalazi mjesta kod ljudi, on je bjegunac, nemoćan, progonjen, prezren, mučen i raspet. Njegova je muka uvjet proslave i uskrsnuća. To je oslobađanje za dublji život, za puninu smisla, za ljubav, za nadu. Zato kršćanstvo ne samo da razumije nego i prihvaća križ i trpljenje.

Dani Isusuove muke, o čemu nam govori i liturgija Velikog tjedna, podsjećaju da nitko ne trpi sam. Tako u jednoj pjesmi razmišlja shrvani bolesnik Nikola Šop:

Daleko od svijeta, moj pogled

na golom zidu na Raspetog pada.

U danima sreće ne htjedoh

gledati sliku boli i muke,

ali muka i bol zemna nam je kob.

 

To znao je Krist i u križu ostavi nam spas.

Uprem li u njega pogled svoj,

napola pada teret moj,

jer ne trpim više sam, trpimo dva:

moj trnjem okrunjeni Brat i ja.

Ljudevit Anton Maračić

 

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.