Bila je to sretna obitelj, živjela je u dvokatnici gradskog predgrađa. Ali jednog dana u kuhinji izbije požar i brzo zahvati cijelu kuću. Dok je vatra gutala prostorije, roditelji i djeca pobjegnu iz kuće. Tek vani opaze da nema petogodišnjeg sinčića. Uplašen dimom i vatrom, umjesto da siđe, on se popne na tavan i približi se prozoru na mansardi. Tata i mama  pogledaju se očajnički, dvije sestre stanu kričati. Uletjeti u vatru bilo bi samoubojstvo, a mali je s prozora uporno zvao: "Tata, tata!"

Otac dotrči do zida i zaviče: "Skoči dolje, odmah!" Pod sobom je dječak vidio samo dim i vatru, pa zaplače: "Ali tata, ja te ne vidim!" Otac je skupio posljednje atome hrabrosti i povika: "Nije važno što me ne vidiš. Glavno da ja tebe vidim. Skoči odmah!" Mali se odvaži, skoči i nađe spas u očevu zagrljaju.

Mi ne vidimo Boga, ali on vidi nas. Kad je najteže, čeka nas njegov zagrljaj. Njegov očinski zagrljaj.

Ljudevit Anton Maračić

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.