(slijed po sadašnjem redu primanja u Katoličkoj crkvi)

1. Krštenje

Krštenje je prvi sakramenat kojim se postaje kršćaninom. Za krštenje je potrebna vjera: ili onoga koji se krsti (kad je kandidat odrasla osoba) ili onih koji preuzimaju obavezu odgojiti u vjeri malo dijete (roditelji i kumovi). Potrebna je dostatna pouka: odraslog kandidata ili roditelja i kum(ova)a.

Krštenje valja najaviti župniku dva mjeseca prije vremena izvršenja.

Najbolje je krstiti “pod misom”, ali se može i “van” mise.

Ako je moguće, neka se roditelji i kumovi ispovijede.

Na dogovor roditelji trebaju donijeti Rodni list (ili izvod iz Matične knjige rođenih), a kum/a Posvjedočenje od župnika župe gdje živi da može biti kum/a.

Za krštenje treba nabaviti krsnu svijeću i krsnu haljinicu.

Na krštenju mami, ako može, pripada da drži dijete.

Krštenje je uvijek svečanost, bilo puno, bilo malo prisutnih ljudi: zato se treba odjenuti u skladu s dostojanstvom i ozbiljnošću trenutka i (svetog) prostora.

Krštenje se ne naplaćuje, ali je lijepo da se dade dar za potrebe crkve (u koverti izgleda otmjenije).

2. Ispovijed

Kad se jednom krštenik nauči redu ispovijedi, onda ju treba češće primjenjivati u svom životu. Nakon prve svete ispovijedi trebao bi se sedam tjedana (jednom u tjednu) ispovijedati, makar ne imao teške grijehe, zato da se u njemu utvrdi primljena milost i da zauvijek zapamti kako se ispovijeda; neki odmah (nakon prve ispovijedi i pričesti) zaborave i kad dođu do krizme ne znaju se ispovijedati i nikako da im to “sjedne”.

Crkvena zapovijed glasi: Bar se jedanput godišnje ispovijedi i o Uskrsu pričesti. To je minimum. Tko propusti godišnju ispovijed treba se ispovjediti i za taj propust.

Obično pred velike blagdana Božić i Uskrs organiziramo velike ispovijedi kad je puno svećenika pa vjernici mogu birati.

Može se ispovijedati u klasičnoj ispovjedaonici s rešetkom, a može se i u sobici u stilu razgovora.

Po potrebi može se ispovijedati u šetnji, u bolesničkoj sobi…Ali uvijek mora biti dostojanstveno i ozbiljno.

3. Pričest

Nakon prve pričesti vjernik se može, ako hoće, svaki dan pričešćivati. Uvjet je da ostaje u vjeri, da nema teškog grijeha, da se kaje i za male grijehe i da sat prije pričesti ništa ne jede i ne pije alkohol.

Pričest se može primati u usta, na jezik: potrebno je malo isplaziti jezik da djelitelj pričesti može hostiju položiti na jezik. Kad djelitelj kaže:”Tijelo Kristovo!” kaže se :”Amen.” i isplazi jezik. Treba pričekati da hostija bude na jeziku i tek tada povlačiti jezik u usta.

Tko odluči pričest primati na ruku, dlanove treba okrenuti prema gore i desni prekrižiti ispod lijevog te ih pružiti pred djelitelja. Kad djelitelj kaže “Tijelo Kristovo”, položi hostiju na lijevi dlan, primatelj kaže “Amen.” i desnom rukom sa lijevog dlana uzme hostiju i stavi ju u svoja usta.

Nikako ne valja kao štipaljkama, palcem i kažiprstom uzimati iz ruku djelitelja pričest. Nakon što se primi pričest ne valja se poklecati, ni križati, ni klanjati jer je najveće upravo u tebi i Njemu se klanjaj u svome srcu i u tišini. Ne razgovaraj s drugima nakon pričesti. Ako se pjeva pjevaj, jer tko pjeva također moli, i to dvaput.

4. Krizma

Za razliku od ostalih sakramenata krizma se kao i krštenje prima samo jednom u životu. U našoj župi se pripuštaju krizmi osobe koje završavaju osmi razred osnovne škole, i stariji. Uvjet da bi netko primio krizmu je da je kršten, da ima vjeru, da je pohađao osam godina školski vjeronauk, da je išao na župsku katehezu u osmom razredu, da ne sramoti javno vjeru, da ne živi javno u sablažnjivim životom, da ide redovito na svetu misu i da se ispovijeda i redovito pričešćuje.

Treba imati kuma/u koji bi trebao biti ozbiljan čovjek/žena i praktičan i uzoran vjernik. Kum mora imati najmanje 16 godina, biti i sam krizman, ako živi s drugom osobom to mora biti u kršćanskom braku. Treba ishodovati potvrdu da može kumovati. Potvrdu za kumstvo daje mu župnik župe gdje živi. Potvrda ne može biti starija od šest mjeseci.

5. Bolesničko pomazanje

Ovaj sakramenat se podjeljuje vjernicima koji su ozbiljno bolesni ili u riskantnoj zdravstvenoj situaciji: napr. kad idu na tešku operaciju, na prvu kemoterapiju, zračenje… ili već duže vrijeme leže u krevetu. Sakramenat se nakon prvog puta ne daje svaki čas, ali se može već prema težini i promjenjivosti pacijentovog stanja i dugog trajanja bolesti više puta dati. Ovaj sakramenat daje vjerniku snagu da strpljivo i s vjerom i nadom podnosi svoje boli. Često se nakon primanja bolesničkog pomazanja pacijenti oporave i vrate prijašnjim dužnostima. Ne valja ovaj sakramenat zvati “posljednja pomast”. Ovaj sakramenat može dijeliti samo svećenik: ne može đakon i laik… Svećenika treba zvati dok je vjernik pri svijesti da se može ispovijediti, po mogućnosti pričestiti i primiti svetu pomast. Ako se nije stiglo prije, dobro je dok je god živ. Vrijedi i tri sata nakon što je službeno ustanovljena smrt.

6. Sveti red

Tri su stupnja svetog reda: đakonat, prezbiterat(svećeništvo) i episkopat(biskupstvo). Kod nas je redovit đakonat kao pripremna stepenica za prezbiterat i ta služba traje bar šest mjeseci.

Od kad imamo misijsko sjemenište “Redemptoris mater” u Puli svake godine u studenom bude nekoliko mladića ređeno za đakone i onda službuju u našoj biskupiji. Valja ići na ta ređenja i moliti za te mladiće.

Postoji u svijetu, a zadnjih godina i u Hrvatskoj, trajni đakonat. Neki mladići odluče ostati trajno u tom stanju: đakona. Ima i trajni đakonat gdje se ozbiljni, prokušani vjernici, muškarci žele posvetiti službi u crkvi kao već oženjeni. Uz dozvolu i pristanak svojih žena, bivaju primljeni i postavljeni u službu u redu đakonata.

Đakoni mogu vršiti mnoge službe i time olakšavaju i rasterećuju službu svećenika: oni mogu propovjedati, dijeliti pričest, prisustvovati vjenčanju, voditi sprovode, držati vjeronauk, voditi crkvenu administraciju i ekonomiju… a ne mogu misiti, dijeliti bolesničko pomazanje, ispovijedati, zarediti drugoga…

Prezbiteri, svećenici u Katoličkoj crkvi su muškarci koji se odlučuju čitav život provesti u celibatu (bezženstvu) služeći Božjem narodu. Svake godine na kraju lipnja bude nekoliko mladića zaređeno za prezbitere u pulskoj katedrali. Važno je ići na ta ređenja i “osjećati s Crkvom” (jer ti su mladići za nas). Svećenike zaređuje biskup dotične biskupije.

Za biskupski red ne vrijedi pravilo da se netko sam pojavi i ponudi; njega uvijek biraju drugi. Biskupa zaređuju drugi biskupi. Biskupska je služba najteže i najodgovornija i zato na svakoj misi za njega molimo.

Đakone, svećenike i biskupe treba posebno poštivati unatoč njihovim manama i slabostima… Koliko je to teško zvanje pokazuje nam činjenica da se jako malo mladića odlučuje za taj poziv. Zato ih čuvajmo.

7. Ženidba

Vjernici kršćani se žene u crkvi. Žene se muškarac i žena, mladić i djevojka. Budući da postoje razne kršćanske crkve i denominacije, najbolje je da se isti sa istima žene: katolici s katolicima. Kako ljubav ne zna granice, ni često razuma, događa se da se zavole kršćani različitih crkava (pravoslavni, protestanti). U katoličkoj crkvi može katolička osoba oženiti drugog kršćanina s dozvolom Biskupa, uz potrebne oproste. Kako se katolik može zaljubi u osobu različite vjere(musliman i sl.) ili nevjernicu i svakako želi s njom živjeti, može se tražiti od Biskupa potrebne oproste, pa se mogu vjenčati po katoličkom obredu. Dakle, ni jedna katolička osoba ne mora ostati u grijehu, svaka se situacija dade riješiti, osim pokušaja vjenčanja s osobom koja je već bila u zakonitom katoličkom braku. A ako je prijašnji bračni drug umro, pod tim uvjetom moguće je više puta vjenčati se u katoličkoj crkvi.

Zainteresirani za vjenčanje trebaju se župniku javiti šest mjeseci prije da se upišu – na prvi formalni dogovor.

Trebaju podići i donijeti krsne listove ako su kršteni u drugoj župi, zatim Slobodni list – da nisu već u crkvenom braku… Ići na pripremu koja se sastoji u Tečaju za brak, a kad to obave dogovoriti neposrednu pripravu kod župnika ili svećenika koji će ih vjenčati. Vjenčanje je, najbolje ako je moguće, s misom, ali može i bez mise i raznih opravdanih razloga.

Vjenčanje jesu vrata u bračni život i obitelj. Obitelj bez djece ima okus siromaštva, neispunjenosti i žalosti. Zato se valja ženiti u dobi koja obećava mogućnost donošenja djece na svijet prirodnim putem, a ne se oslanjati na tzv.potpomognutu oplodnju i odgađati vjenčanje do fizičke ostarjelosti.

Kako se baš na vjenčanjima skoro svi vole raspustiti i pretjerati u neprimjerenom odijevanju, valja upozoriti da se svi – od mladenaca do svakog drugog svata – obuku sukladno trenutku i prostoru, kako priliči zrelim i odgovornim vjernicima.