Oganj

Šestero ljudi slučajno se našlo u mračnoj hladnoj noći na pustom otoku. Svatko je u ruci imao komad drveta. Na otoku, izgubljenu u magli Sjevernoga mora, drugoga drveća nije bilo. U sredini je tinjala slaba vatra, jer je dugo nitko nije podložio. Studen je postala nepodnošljiva. Među ljudima koji su okruživali vatru bila je žena koja je vidjela kako slabi plamičak obasjava lice tamnoputa doseljenika. Žena je još čvršće stegnula svoj komad drveta. Zašto dati svoje drvo da bi se ogrijala danguba koja je iz neke daleke zemlje došla krasti posao i kruh? Čovjek koji je uz nju stajao prepoznao je u drugome člana protivničke stranke.

Nikada, ni u kojem slučaju ne bi on dao svoj komad drveta za političkog protivnika. 

Treći čovjek bijaše siromah. Umotan u trošan i prljav kaput, skrivao je svoje drvo. Njegov susjed bijaše očito bogataš. Zašto bi on potrošio svoje drvo da bi se grijao gizdavi kulak? Bogataš je sjedio misleći na svoja dobra: dvije vile, četiri automobila i zavidnu svotu na banci. Baterije njegova mobitela bijahu prazne, nije mogao nikoga pozvati upomoć. Morao je na svaki način sačuvati svoje drvo, a ne potrošiti ga za ove lijenčine što Bogu kradu dane. Na tamnoputom licu doseljenika u slaboj se svjetlosti gotovo ugašene vatre nazirala samo želja za osvetom. Čvrsto je privinuo uza se svoje drvo, posve uvjeren da ga svi bijelci duboko preziru. Zato nikada ne bi stavio na vatru svoj komad drveta. Bijaše to neka vrst njegove osvete.

Posljednji član tužne družine bijaše nepovjerljiv škrtac. Sve je činio s računicom. Omiljena rečenica mu je bila: Daj samo ako možeš nešto zauzvrat dobiti. Mislio je: Ovaj komad drveta morali bi mi skupo platiti.

Pronašli su ih tako ukočene od studeni svakog s komadom drveta što ga je čvrsto stiskao uza se. Nisu umrli od vanjske hladnoće, ubila ih je studen iznutra.

Možda u tvojoj obitelji, u tvojoj zajednici, pred tobom tinja vatra i sva je prilika da će se ugasiti. Vjerojatno čvrsto držiš svoj komad drveta. Za koga ga čuvaš?

Bruno Ferreo