Plaćeni osmijeh… ili darivanje bez uvjeta
Što nam se sve ne nameće u ove predblagdanske dane kada računamo što ćemo sve kupiti i koga obradovati svojim darom? Nije li možda mudrije i razumnije više razmišljati što zapravo znači darivanje i koji su uvjeti da ono postigne svrhu? Kao prvi korak na tome putu mogla bi nam poslužiti pouka koju smo pročitali nedavno i prepoznali u reportaži o jednoj poznatoj tv-spikerici.
“Mama, zašto si tako dražesna i nasmiješena kada te gledaju na televiziji, a kod kuće si uvijek namrgođena i mrzovoljna?”, upita dijete svoju majku, popularnu voditeljicu nacionalnog programa na televiziji. “Zato, dijete, što me na televiziji plaćaju da budem nasmiješena”, odgovori iskreno i bez premišljanja omiljena tv-dama. “A koliko bih ti morao platiti ja da budeš nasmiješena i kod kuće?”, upita dijete naivno i otvoreno. Tv-zvijezda nije odmah odgovorila, a prikrivena suza u oku bila je najbolji odgovor djetetu koje se našlo u davno zaboravljenom zagrljaju majke koja je drugima darivala osmijeh i radost samo zato što je bila dobro plaćena.
Darivanje nema protuusluge i ono se ostvaruje bez uvjeta. Inače nema veće vrijednosti. Ima jedna molitva koju bismo mogli često izgovarati, možda baš u ovo vrijeme kada se toliko piše i govori o darivanju:
Gospodine, kada osjetim glad, pošalji mi nekoga koji treba hrane;
Kad osjetim žeđ, pošalji mi nekoga kome treba vode;
Kad osjetim zimu, pošalji mi nekoga koga treba ogrijati; Kad osjetim bol, pošalji mi nekoga koga treba utješiti;
Kad osjetim težinu križa, pošalji nekoga da s njime podijelim teret;
Kad osjetim potrebu, pošalji mi nekoga siromašnijeg od mene;
Kad nemam vremena, pošalji mi nekoga kome treba hitna pomoć;
Kad osjetim obeshrabrenje, pošalji mi nekoga koji je razočaran;
Kad tražim utjehu, pošalji mi nekoga koji priželjkuje moju podršku;
Kad očekujem da me podrže, pošalji mi nekoga o kome ću se brinuti;
Kad pomislim samo na sebe, usmjeri moje brige prema drugima;
Jer: “Blaženije je davati nego primati”, reče jednom Učitelj,
i: “Bog ljubi veselog darivatelja.”
( Pahuljice, stare i nove – Ljudevit Anton Maračić )