Poput Marije

Jedne noći usnuh prekrasan san. Vidio sam dugu cestu koja se odvajala od zemlje i dizala u zrak gubeći se daleko u oblacima na nebu. Nije to bila ravna cesta, dapače bila je puna prepreka, iznenađenja, puna hrđavih čavala, staklenih krhotina, te oštra i šiljata kamenja. Ljudi su bosi hodali cestom. Krvarili su jer su im čavli ranjavali noge, no nisu odustajali. Željeli su doći u nebo. Svaki korak im je nanosio bol, pa su polako odmicali. U snu vidjeh i Isusa kako prolazi. I on bijaše bos, hodao je polako ali odlučno. Njegove noge nisu krvarile. Isus je brzo napredovao i prvi stigao u nebo, te sjeo na zlatno prijestolje. Odozgo je promatrao ljude kako se tegobno uspinju. Pogledom i gestama hrabrio ih je da ustraju. Odmah nakon njega stigla je njegova majka Marija. 

Marija je hodala brže nego Isus. Znate zašto? Stajala je u Isusove stope, tako je brzo stigla do Isusova prijestolja, te sjela u veliki naslonjač pored njegova trona. Marija je također počela hrabriti one koji su se penjali i pozivala ih da slijede Isusove stope kao što je i sama činila. Mudri su je ljudi poslušali i tako brže hodali. Ostali su se tužili na rane, često se zaustavljali, ponekad i odustajali zbog iznemoglosti, te se svladani tugom zaustavljali na rubu ceste.

Jednoga je jutra profesor kardiologije doveo studente u anatomski laboratorij na sveučilištu. Promatrajući ljudske organe, ugledali su neobično veliko srce. Profesor upita studente čije bi to srce moglo biti, misleći pritom na bolest koja je prouzročila smrt. “Ja znam”, rekao je jedan mladić vrlo ozbiljno. “Bilo je to srce neke majke.”

Bruno Ferrero