Poslanje

Nakon dugogodišnjeg zajedničkog života u učenju i meditiranju, trojica učenika napustila su svojega starog učitelja i krenula u svijet da izvrše svoje poslanje. Deset godina kasnije, sva trojica su se vratila da posjete učitelja. Stari pustinjak ih zamoli da sjednu jer bijaše tako onemoćao da se nije mogao pridići. Svaki od učenika pričao je svoja iskustva.

“Ja sam”, reče prvi ponosno, “napisao nekoliko knjiga koje su prodane u milijun primjeraka.”

“Ti si svijet ispunio papirom”, reče učitelj.

“Ja sam”, uze riječ drugi učenik, “održao na tisuće propovijedi u svim poznatijim gradovima.”

“Ti si svijet ispunio riječima”, reče učitelj.

Tada se javi treći učenik.

“Ja sam ti donio ovaj jastučić da možeš osloniti svoje umorne noge”, reče on.

“Ti si našao Boga”, reče učitelj smiješeći se.

Kad bih živjela u vrlo lijepoj i savršeno uređenoj kući u kojoj je sve na svome mjestu…

Kad bih imala vremena za čišćenje prozora, brisanje podova, čišćenje kupaoničkih pločica, ali ne bih imala vremena za iskazivanje ljubavi…

Kad bih djecu učila kuhati, čistiti, kositi travu i slikati, ali ih ne bih učila ljubiti… Tada bih bila kućna učiteljica i odgajateljica, ali ne bih bila majka, tada bih bila organizatorica, ali ne bih bila pastirica.

Što god rekla, vjerovala i učinila, bez ljubavi doživljavam neuspjeh. Ljubav se nikad ne predaje.

Ljubav se više brine za druge nego za sebe. Ljubav ne traži ono što nema.

Ljubav se ne hvasta,

nije umišljena,

ne uzvisuje se,

ne ponavlja neprestano “prvo ja”,

ne gubi prisebnost,

ne broji tuđe pogreške,

ne raduje se ponižavanju drugih,

a raduje se istini.

Ljubav sve podnosi,

neprestano se uzda u Boga,

uvijek pruža najbolje,

nikad se ne osvrće unatrag,

uvijek ide naprijed, sve do kraja.

Ljubav nikad ne umire.

Bruno Ferrero