Poučne priče

Pri kraju nastave, srednjoškolski vjeroučitelj po običaju upita: “Ima li pitanja?” I dok su se drugi već spremali na svršetak sata, jedan učenik podigne ruku i upita: “Velečasni, a koji je smisao našega života?” Neki su se nasmijali, drugi naljutili što odugovlači nastavu, a vjeroučitelj mirno pogleda učenika da provjeri ozbiljnost pitanja. “Reći ću ti.” I iz lisnice izvadi okruglo ogledalce i reče: “Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu,…

Bila je to sretna obitelj, živjela je u dvokatnici gradskog predgrađa. Ali jednog dana u kuhinji izbije požar i brzo zahvati cijelu kuću. Dok je vatra gutala prostorije, roditelji i djeca pobjegnu iz kuće. Tek vani opaze da nema petogodišnjeg sinčića. Uplašen dimom i vatrom, umjesto da siđe, on se popne na tavan i približi se prozoru na mansardi. Tata i mama  pogledaju se očajnički, dvije sestre stanu kričati. Uletjeti u vatru bilo bi samoubojstvo, a mali je s prozora uporno zvao: “Tata, tata!” Otac dotrči do zida i zaviče: “Skoči dolje, odmah!” Pod sobom je dječak vidio samo dim i vatru, pa zaplače: “Ali tata, ja te ne vidim!” Otac je skupio posljednje atome hrabrosti i povika: “Nije važno što me ne vidiš. Glavno da ja tebe vidim. Skoči odmah!” Mali se odvaži, skoči i nađe spas u očevu zagrljaju. Mi ne vidimo Boga, ali on vidi nas. Kad…

Jedne noći usnuh prekrasan san. Vidio sam dugu cestu koja se odvajala od zemlje i dizala u zrak gubeći se daleko u oblacima na nebu. Nije to bila ravna cesta, dapače bila je puna prepreka, iznenađenja, puna hrđavih čavala, staklenih krhotina, te oštra i šiljata kamenja. Ljudi su bosi hodali cestom. Krvarili su jer su im čavli ranjavali noge, no nisu odustajali. Željeli su doći u nebo. Svaki korak im je nanosio bol, pa su polako odmicali. U snu vidjeh i Isusa kako prolazi. I on bijaše bos, hodao je polako ali odlučno. Njegove noge nisu krvarile. Isus je brzo napredovao i prvi stigao u nebo, te sjeo na zlatno prijestolje. Odozgo je promatrao ljude kako se tegobno uspinju. Pogledom i gestama hrabrio ih je da ustraju. Odmah nakon njega stigla je njegova majka Marija. 

Dovezli u kliniku jednog oca obitelji. Tumor, bez ikakve šanse. Četrdeset mu godina. Troje djece. Vrijedna žena. Čovjek svima prijatelj, veseljak koji se uvijek smiješio i druge nasmijavao. Tiho na bijelom krevetu i zatvorenih očiju leži u komi. Oko kreveta obitelj i prijatelji. Tiho su šaptali kako mu je loše, dok nije netko poluglasno izgovorio riječ: “Zašto?” Čovjek je to čuo, polako otvorio oči i rekao: “A zašto ne i ja?” Za kršćanina trpljenje je nešto zapanjujuće. Samo kršćanstvo vjeruje u naoko slabog i ranjivog Boga, u Boga koji je razapeo svoju svemoć u osobi Isusa Krista iz Nazareta. Njegov križ nije nešto normalno, dohvatljivo, ali je objavljeni, božanski odabir. Bog je ljubav i beskrajno voli ljude, zato postaje patnik. Njegova povijest ispisana je jaslicama i križem. On ne nalazi mjesta kod ljudi, on je bjegunac, nemoćan, progonjen, prezren, mučen i raspet. Njegova je muka uvjet proslave i uskrsnuća. To…

Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. “Njima je dobro”, gunđao je čovjek u tramvaju, stisnut i bez daha. “Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!” Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakidašnje jadikovke siromašnog čovjeka. I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući. “O, to si ti, Gospodine!” reče čovjek iznenađen. “Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.” Gospodin se blago nasmiješi: “Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.”

Nakon dugogodišnjeg zajedničkog života u učenju i meditiranju, trojica učenika napustila su svojega starog učitelja i krenula u svijet da izvrše svoje poslanje. Deset godina kasnije, sva trojica su se vratila da posjete učitelja. Stari pustinjak ih zamoli da sjednu jer bijaše tako onemoćao da se nije mogao pridići. Svaki od učenika pričao je svoja iskustva. “Ja sam”, reče prvi ponosno, “napisao nekoliko knjiga koje su prodane u milijun primjeraka.”

Neka je gospođa kupila nadasve ružan pokrivač. Uzela ga je iz očaja, plativši za nj pet eura u trgovini rabljenih predmeta. Svaki put kad je njime prekrivala krevet, ispunio bi je nepodnošljiv osjećaj prezira. Jednoga je dana, listajući neki katalog, slučajno u kolekciji poznatog modnog stručnjaka, ugledala isti takav pokrivač po cijeni od tristo eura! Od tada je i njezinu pokrivaču porasla vrijednost. Gledala ga je drugim očima. Što god mislio o sebi, u Božjim si očima uvijek visoko cijenjen.

Žena je u povodu tridesete obljetnice braka dala objaviti u reviji koju čita njezin muž ovakvu čestitku: “Hvala ti, dragi moj, jer tebi dugujem što sam i danas žena, supruga i majka. Hvala ti što mi pomažeš uvijek i svugdje osjećati se jedinom ženom na svijetu. Hvala ti što zbog tebe ostajem lijepom. Hvala ti što mi pomažeš da se osjećam vrijednom. Hvala ti za tvoje drage poglede. Hvala ti za tvoje riječi “Volim te!” kad ih najmanje očekujem. Hvala ti što postojiš. Hvala ti za ovih divnih trideset godina sreće i ljubavi!”

Čovjek ne smije bježati od čovjeka, niti mu izmicati. Čovjek neće mrziti buku i jurnjavu, nego će im se znati mirno ukloniti i sve to uključiti u svoju šutnju. Treba imati vremena umjesto onih koji ga nemaju, pa samo trče, samo buče, samo galame, uvijek rastreseni. Sviđa mi se jedna molitva koja izražava baš tu misao: