Sedmoga dana kad je dovršeno stvaranje svijeta, Bog je proglasio slavlje. Sve istom stvorene životinje počeše tražiti najljepšu stvar koju će darovati Bogu. Vjeverice su ponijele orahe i lješnjake, zečevi mrkvu i biljno korijenje, ovce toplu i meku vunu, krave mlijeko i vrhnje. Mnoštvo anđela stalo je ukrug i pjevalo nebesku serenadu. 

Čovjek je čekao svoj red i bio jako zabrinut. "Što bih ja mogao darovati Bogu? Cvijeće ima miris, pčele nose med, slonovi će izvesti javno tuširanje kao sveopće osvježenje..." Čovjek je stao zadnji u red i neprestano mozgao dok su životinje odlagale svoje darove pred Boga. Kad ih je ostalo još samo nekoliko - vinogradski puž, kornjača i troprsti lenjivac - čovjeka uhvati panika. Došao je i na njega red. Tada on učini ono što se ni jedna životinja nije usudila učiniti. Potrčao je prema Bogu, sjeo mu u krilo, zagrlio ga i rekao: "Volim te!"

Božje se lice razvedrilo, a sva druga stvorenja su shvatila da je čovjek Bogu donio najljepši dar i svemirom se zaorio gromoglasni aleluja.

"Zašto smo na svijetu? Na svijetu smo zato da Boga spoznamo, ljubimo, da mu služimo i tako zavrijedimo vječno uživati s njime u raju." (Katekizam Pija X)

Dopusti da te ljubim, Bože moj,

Što je meni zemlja, što mi je nebo bez tebe?

Bože, samo ti možeš ispuniti moje srce

samo ti si moja vječna baština.

Dopusti da se uhvatim za tebe.

Ostani uvijek uza me,

a ako dođem u iskušenje da te ostavim,

ti to, Bože moj, nemoj dopustiti.

Bruno Ferrero

 

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.