Poučne priče

Daj da ti spomenem, među ostalim, neke jasne znakove pomanjkanja poniznosti: – misliti da je ono što činiš ili govoriš bolje učinjeno i rečeno od onoga što kažu ili čine drugi; – htjeti uvijek biti pobjednik; – prepirati se bez razloga ili – kad si u pravu inzistirati uporno i na nepriličan način; – davati svoje mišljenje neupitan, i da ljubav to ne traži; – prezirati stavove drugih;

Neki je Europljanin, istražujući središnji dio Afrike, iznajmio nosače i s njima krenuo na put prema unaprijed predviđenom planu. Nosači su hodali brzo, noseći na leđima velike zavežljaje opreme i hrane, ali bi u određenim razmacima stali ogledavajući se unatrag. U jednom trenutku istraživača je naljutilo to zastajkivanje, pa pozove pred sebe vođu grupe i reče mu prijekornim glasom: – Nisam li vas dovoljno platio? Isplanirao sam krajnji cilj naše današnje rute, ali tim svojim bezrazložnim zastajkivanjem vi ćete mi pomrsiti račune. – Nemate pravo ljutiti se na nas, gospodine – mirno mu odgovori vođa nosača. – Mi smo se, priznat ćete, jako žurili i naša je duša zaostala. Ponekad moramo stati da bi nas duša dostigla. Vratiti se sebi, prvi je korak na putu mudrosti. o. Tonči Trstenjak

Nakon dugog razdoblja zajedničkog života provedenog u učenju i razmatranju, tri učenika su pozdravila starog učitelja i krenula u svijet širiti Evanđelje. Deset godina kasnije nađu se opet kod starca. Učitelj ih posjedne oko sebe, jer je bio već onemoćao pa se nije mogao kretati, te ih zapita što su dosad učinili. – Ja sam napisao više knjiga i prodano ih je u pet milijuna primjeraka, reče prvi. – Ti si svijet ispunio papirom, reče učitelj. – A ja sam propovijedao na preko stotinu mjesta, reče drugi s prilično samouvjerenja. – Ti si svijet ispunio riječima, dometne starac.

Dvojica šumskih radnika zajedno su rušila stabla u nekoj šumi. Debla bijahu divotna, zdrava i jaka. No dvojica radnika, jednako spretna u rukovanju sjekirama, postizala su različit učinak. Prvi je udarao po stablu uporno i neprekidno dok ga ne bi srušio. Drugi se češće odmarao. Uvečer bi prvi radnik, sav u krvavu znoju i posve iscrpljen, ustanovio da je na polovici drugoga stabla. Onaj drugi je, međutim, srušio i drugo stablo. Prvi se radnik u čudu pitao kako je to moguće: zajedno su počeli, stabla su bila jednaka, a on, premda je neprekidno radio, ipak je za polovicu stabla bio u zaostatku.

Jednoga je dana žena primila buket ruža s porukom: “Ovo ti šalje netko tko te voli.” Potpisa nije bilo. Kako nije bila udana, prisjećala se raznih ljudi: starih prijatelja i novih poznanika. Možda su to bili tata i mama? Netko od kolega s posla? Svi su joj dolazili na pamet. Na kraju je telefonirala prijateljici i zamolila je da joj pomogne otkriti tajnu. Jedna rečenica iz razgovora dade joj naslutiti odgovor. “Znači da si ti poslala ruže?” “Da.” “Zašto?” “Zato što si bila loše volje kad smo posljednji put razgovarale. Htjela sam da jedan dan provedeš sa svima onima koji te vole.” Odvoji danas malo vremena i prisjeti se svih ljudi koji te vole. Bruno Ferrero I mi šaljemo buket ruža svima koji su u samoizolaciji i svima oboljelima od koronavirusa. Mislimo na vas i molimo za vas!

Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. “To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo”, očajavala je. Voda joj se počela postepeno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči spasiti.

Svećenik je razgovarao s prijateljem, uvjerenim ateistom, o vjeri. “Dobar si čovjek i drag prijatelj, zašto ne postaneš kršćanin?” upita svećenik. “Ako je biti kršćanin ono što ti tvrdiš, zato nemam snage. Ako je kršćanstvo ono što vidim oko sebe, onda uopće nisam zainteresiran.” Neki turist je stigao u grad. Vozeći se u taksiju, promatrao je brojne crkve u ulici kojom je prolazio. “Stanovnici ovoga grada jako vole svoga Boga”, on će vozaču. “Koliko vole Boga, ne znam. No pouzdano znam da jedni druge ne vole”, odgovori vozač. “Istinski gluh je čovjek koji ne želi vidjeti”, govorio je Lao-Ce. Ljudi danas ne slušaju ušima, slušaju očima. Što ljudi vide kada promatraju “kršćane”? Bruno Ferrero

Šestero ljudi slučajno se našlo u mračnoj hladnoj noći na pustom otoku. Svatko je u ruci imao komad drveta. Na otoku, izgubljenu u magli Sjevernoga mora, drugoga drveća nije bilo. U sredini je tinjala slaba vatra, jer je dugo nitko nije podložio. Studen je postala nepodnošljiva. Među ljudima koji su okruživali vatru bila je žena koja je vidjela kako slabi plamičak obasjava lice tamnoputa doseljenika. Žena je još čvršće stegnula svoj komad drveta. Zašto dati svoje drvo da bi se ogrijala danguba koja je iz neke daleke zemlje došla krasti posao i kruh? Čovjek koji je uz nju stajao prepoznao je u drugome člana protivničke stranke.

Jednom je, kaže priča, neki ministar sjedio na rubu gradskog vodoskoka, pa je milovan toplinom jesenskog sunca, zadrijemao i pao u vodu. Prolaznici su mu nastojali pomoći pružajući ruke: “Daj ruku!” vikali su. Ali on nije htio ni čuti i nije htio prihvatiti pružene ruke. Tada se nađe tamo i čovjek koji je poznavao ministra te im kaže: “Ljudi, čovjek je od rođenja naučio samo uzimati i primati, pa ne zna što znači riječ davati.”

Neki je učitelj putovao sa svojim učenikom kojega je zadužio da se brine o devi. Jedne večeri stigoše oni u svratište, a učenik bijaše tako umoran da je zaboravio svezati devu. Kad je već legao na počinak, uputi Gospodinu žarku molitvu: “Bože moj, pobrini se za devu. Tebi je povjeravam.”

Djevojčica se upravo vratila iz susjedstva gdje je jednoj ženi tragično preminula osmogodišnja kći. “Zašto si išla tamo?” upita je otac. “Da utješim susjedu.” “A što si ti tako malena mogla učiniti da je utješiš?” “Sjela sam joj u krilo i s njom plakala.” Ako je u tvojoj blizini netko tko trpi, plači s njime! Ako se tvoj bližnji raduje, raduj se s njime! Ljubav gleda i vidi, osluškuje i čuje. Ljubiti znači suosjećati s nekim čitavim svojim bićem. Onaj koji ljubi otkriva u sebi neslućene zalihe utjehe i sućuti. Mi smo anđeli sa samo jednim krilom: možemo letjeti jedino ako se zagrlimo. Bruno Ferrero