Poučne priče

U stadu bijelih ovaca bila je jedna crna. Svi su bili protiv nje i grdili je na svakom koraku. Čim bi je vidjele, druge su ovce blejale: “Makni se što dalje od nas! Ti si naše najveće ruglo, ti si bolesna ovca!” Uživale su u tome da je natjeraju u plač. Najokrutnija je bila Belinda, velika bijela ovca, predvodnica stada, nju su poslušno slijedile sve druge ovce. Crna ovca bile je tužna, željela je samo jedno: da bude kao sve druge ovce, ali sama nije mogla promijeniti boju svoga runa. Ponekad bi pobjegla da se sakrije, ali bi se uvijek morala vratiti stadu, jer bez njega nije mogla. Belinda, jaka i ohola ovca, odlučila je poći u svijet da otkrije nove i bolje pašnjake. Pridružila bi se nepoznatom stadu i počela sa samohvalama: “Ja sam u svome stadu predvodnica, sve ovce me slušaju, ja o svemu odlučujem…” Jednoga dana pristupi…

Mlada je mama u kuhinji pripremala večeru usredotočena na pripremu prženih krumpira. Htjela je učiniti sve da njezina djeca budu zadovoljna, jer je to bilo jedno od njima najdražih jela. Najmlađi sinčić, navršio je tek četiri godine, pripovijedao je o napornom danu u maloj školi, o onome što je sve vidio i što su radili. Mama je odgovarala mrmljajući i mijenjajući ton da pokaže kako prati priču i suosjeća sa sinom.

Tko umre prestaje živjeti, ali prestati živjeti ne znači umrijeti, kaže njemačka poslovica. Istu misao sadrži poruka uskrsnuća, po kojoj smrću Jednoga mnogi život dobivaju. Zato je blagdan Uskrsa toliko uvriježen u kršćansku vjeru i tradiciju da neki narodi, poput Rusa, svaku nedjelju nazivaju “voskrsenijem”, a sam osjećaj slavljenja toliko ukorijenjen da ga ni najvulgarniji progon vjere nije uspio iščupati iz srca toga pobožnog puka. Nije nam poznato je li baš posve istinita, ali ako i nije, zgodno zvuči sljedeća anegdota: U doba najžešće protuvjerske propagande u tadašnjem Sovjetskom Savezu, neki je komesar pozvao ljude na predavanje o uspjehu znanstvenog materijalizma. Ilustrirao je to primjerom velikoga svemirskog pothvata kada je Gagarin “ustanovio” da u svemiru nije vidio Boga. Komesar je slavodobitno zaključio kako se bliži dan definitivnog nestanka religije iz društva. Ljudi su slušali, zbunjeni, bez riječi. Komesar upita: “Ima li koje pitanje?” Iz zadnjih sjedala polutiho prošapće neki starac…

Svaki posao ima smisao, pa i onda kad ne vidimo brz urod, i onda kad se sve čini beskorisnim i uzaludnim. Kao ljudi, kao kršćani, mi vjerujemo, na kraju krajeva, da treba u svoje ruke uzeti život onakav kakav jest. I onda kad je težak i tvrd, i onda kad se čini besmislenim i beskorisnim. Tu ne treba stvarati iluzije. Životni uspjeh nije prolazna predodžba. Kada upoznamo sebe kakvi jesmo, kakve nas je Bog stvorio i kakvima smo sebe izgradili, takve onda nije teško prihvatiti. To je životna mudrost: Bog u meni nije udario temelje anđeoske savršenosti, niti mi je dao vlastitosti čistih duhova, već me oblikovao od obične gline, pa kad zapnem o svoje granice, ne treba zbog toga zdvajati. Život treba prihvatiti kakav jest. Sada i odmah. Da ne proigramo ono malo vedrine i zadovoljstva koji nas čekaju u svagdanjem životu, pa i u ovom danu koji upravo…

U starim je knjigama nađena priča o djevojci koja je sa ženama pratila Isusa na Kalvariju. Bila je to tiha i povučena djevojka. U vijest da je Isus uskrsnuo odmah je povjerovala, nisu joj trebala ukazanja ni dokazi. Osjećaja je nevjerojatnu hrabrost te je, bez straha, po selima i gradovima propovijedala o Isusu. Jednoga joj dana pristupi čovjek kojega su njezine riječi duboko dirnule. I upita je: “Reci mi, u čemu je tajna tvoje hrabrosti?” “U poniznosti. Učitelj me tomu poučio.” Čovjek načas zastade, a onda ponovo upita: “A u čemu se sastoji poniznost?” ” U tome da prvi kažeš: Volim te!” “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.” (Mt 7,12) Bruno Ferrero  

Sedmoga dana kad je dovršeno stvaranje svijeta, Bog je proglasio slavlje. Sve istom stvorene životinje počeše tražiti najljepšu stvar koju će darovati Bogu. Vjeverice su ponijele orahe i lješnjake, zečevi mrkvu i biljno korijenje, ovce toplu i meku vunu, krave mlijeko i vrhnje. Mnoštvo anđela stalo je ukrug i pjevalo nebesku serenadu.  Čovjek je čekao svoj red i bio jako zabrinut. “Što bih ja mogao darovati Bogu? Cvijeće ima miris, pčele nose med, slonovi će izvesti javno tuširanje kao sveopće osvježenje…” Čovjek je stao zadnji u red i neprestano mozgao dok su životinje odlagale svoje darove pred Boga. Kad ih je ostalo još samo nekoliko – vinogradski puž, kornjača i troprsti lenjivac – čovjeka uhvati panika. Došao je i na njega red. Tada on učini ono što se ni jedna životinja nije usudila učiniti. Potrčao je prema Bogu, sjeo mu u krilo, zagrlio ga i rekao: “Volim te!” Božje se…

U šumi na brdu bila jednom tri stabla. Razglabala o svojim snovima i nadama. Prvo stablo reče: „ Jednoga ću dana, kako se nadam, postati kovčeg za blago. Bit ću ukrašeno zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.“ Drugo stablo na to će: „ A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihovu svitu i ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.“ Treće stablo doda: „ Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.“ Prošlo nekoliko godina, a stabla sveudilj sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti. U šumi se pojavi skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče: „ Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.“ I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno u to da…