Proslavljen sv. Lovro
U srijedu, 10. kolovoza, u Sv. Lovreču Labinskom svečanom sv. misom proslavljen je blagdan svetog Lovre, đakona i mučenika.
U istoimenoj župnoj crkvi euharistijsko slavlje predvodio je don Stipe Breko kapelan župe Rođenja bl. Djevice Marije u Labinu Gornjem u koncelebraciji subraće svećenika iz Labinskog dekanata. Misno slavlje svojom nazočnošću uzveličao je i vlč. Janez Barborič, donedavno kapelan u Labinu Gornjem a sada župnik Gologorice. Ni ovoga puta nije izostao vlč. Branimir Aleksandar Petrović neumorni, požrtvovni i mnogo čemu uzorni istarski svećenik, od kojeg mlade snage Labinskog dekanata još uvijek o mnogo čemu mogu samo učiti.
Svojevrsna legenda mjesne crkve istarske koncelebrirajući na ovom misnom slavlju svojom prisutnošću iznova je posvjedočio i obilježio 60 godina aktivne zauzetosti u svećeničkoj odnosno župničkoj službi. Time je ujedno nastavio spontani i neformalni ciklus opraštanja od vjernika Labinskog dekanata i aktivne župničke službe. Za mnoge od milja vlč. Šandro priprema se za odlazak u zasluženu mirovinu. Iako poznavajući ga zasigurno neće mirovati ni u Svećeničkom domu „Betanija.“
Na misnom se slavlju okupilo mnoštvo vjernika iz različitih župa Labinskog dekanata. Svojevrsnu ulogu moderatora misnog slavlja spontano je preuzeo župnik vlč. Blaž Bošnjaković, svećenik s dugogodišnjim župničkim stažem i iskustvom u raznim župama Labinštine. Misno slavlje proteklo je u naglašeno svečanom tonu. Tome je svakako svojim nesebičnim zalaganjem osobni doprinos dao i vlč. Wojciech Wlazlo mladi kapelan u župi Gospe Fatimske u Labinu Donjem, najmlađi svećenik našega dekanata. On je na sebi svojstven način otpjevao tekst evanđeoskog ulomka. Pokazavši kao i više puta do sada svu raskoš bogom danog talenta i vrsno pjevačko umijeće čime je samo slavlje zadobilo još svečaniju notu.
Don Stipe Breko progovorio je okupljenima kroz prigodnu homiliju. Ukazavši još jednom na osebujni dar propovijedanja, a očitovalo se to i u ovoj svečanoj prigodi. Propovjednik se iznova iskazao poticajnom, pripremljenom, nadahnutom i nadasve poučnom homilijom koja kršćanina i katolika poziva na neizbježno promišljanje svakodnevice. Nije pretenciozno ako bez lažne skromnosti napišemo da je u izrečenoj homiliji prigodni propovjednik na znalački, sebi svojstven način, uspješno povezao sva liturgijska čitanja koja stavljaju naglasak na mučeništvo koja su istovremeno na prikladan način aktualizirana. Štoviše manirom vrsnog propovjedničkog znalca učinio ih je zanimljivima i lako shvatljivima svemu okupljenom pobožnom puku. Poučenost, elokventnost i govornička vještina u ovoj prilici nije bila opterećena, dapače homilijom je dominirala jednostavnost izričaja pučkih misionara. Na početku propovijedi majka je prikazana kao uzor vjere. Ona svjedoči pokazujući i nama kako bi kršćanin trebao živjeti i kakav stav srca imati. Gubitak sedmorice svojih sinova ova uzorna majka prihvaća unatoč vlastitoj boli. Podnijela je to s ufanjem u Gospodina. Čini to snagom vjere iz ljubavi prema Bogu, Zakonu, Božjim zapovijedima. Majka nam je svima uzor jer pokazuje kako postupiti. Radije potiče sinove na izbor smrti nego na gaženje vjernosti Bogu i njegovim zapovijedima.
Kroz homiliju je hrabro istaknuto ono o čemu svijest očito postoji ali se o tome ipak javno možda nedovoljno govori. Činjenica naime jest da i među kršćanima nedostaje ljudi koji se ufaju u Gospodina. U tom kontekstu potičući na promišljanje zavapio je propovjednik pitajući sebe i okupljene. Koliko je danas ljudi koji za Boga uopće ne mare a kamoli da se u njega uzdaju? Pitanje je za koga marimo: Boga ili sebe. I u samoj Crkvi malo je onih koji se u njega uopće iskreno uzdaju istaknuvši brojnost onih koji imaju vlastite teorije i svoj put do Boga. Postoji samo jedan put, put svetosti unatoč mnoštvu raznih teorija. Kad bi ljudi danas marili za Boga i Božje zapovjedi, kad bi im to bilo najvažnije koliko bi svijet i Crkva bili drugačiji. Kršćanin je istaknut kao sol zemlje i svijetlo svijeta , te on kao takav treba biti putokaz i znak u vremenu. Po uzoru na majku i njezine sinove valja imati širu perspektivu . Ne misliti samo na trpljenje koje čovjek mora proći već očima srca biti zagledan u nebo dok kročimo ovim svijetom u kojem smo na proputovanju.
Čovjek zbog zbijenosti u ovaj svijet često zaboravi da ima vječnu dušu i da je život hod prema vječnoj domovini i vječnoj sreći. Valja toga biti svjestan bez previše prianjanja uz čari i stvari ovoga svijeta. U suprotnom čovjek lako zaboravi cilj kojem mu je stići, a to vječna domovina. Naš je cilj Bogu doći, njega upoznati i uzljubiti. Propovjednik je u homiliji istakao kako se bojimo svega i svačega, svakog ljudskog pogleda. Svime smo i svačime opterećeni. Važno mi je što će netko misliti ili reći, o koječemu se brinemo i mislimo, ali ne i o tome što o meni misli Bog. Ne boj se krvnika ako si Božji, ako živiš za Boga, ako je Bog u Tvome srcu. Samo se Boga boj!
„Ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom.“ To je poziv na križ jer gdje je Isus u ovome svijetu negoli na križnom putu. Križni put jest put do neba, put do osobnog Uskrsa do kojega se ne može doći mimo Velikoga petka, a to je ovaj život. Kristovi učenici jesu ljubitelji križa, oni koji križ radosno prihvaćaju i nose.
„Tko sije oskudno tako će i žeti.“ Propovjednik je istaknuo kako je današnje vrijeme, vrijeme velikoga minimalizma u Crkvi. Sve nam je teško. Teško nam je na misu doći moliti. Najbolja misa najkraća misa. Velečasni mi nismo fanatici, ne idemo na misu svake nedjelje. Ljudi valjda zaboravljaju da nedjeljna misa nije nikakav fanatizam već obaveza koju Bog daje. Suprotno od toga jeste grijeh.
Danas čovjek nije fanatik jer zna bolje od Boga, jer je Bog sam sebi. Ne treba mu ispovijed već se s Bogom razračunava jedan na jedan. To je njegov osobni put do Boga, no taj put s Bogom veze nema. To svakako jest put sebičnosti, umišljenosti i egoizma. Sijati oskudno i žeti oskudno znači izbjegavati, nepotpunim srcem prihvatiti križ iz ljubavi za Boga. Sve mi je važno a Bog najmanje važan.
U homiliji je istaknut sv. Ljudevit Montfortski kao marijanski svetac ali i svetac križa. Po njemu jedan od tri križa valja mudro izabrati. Jer svakako nam je trpjeti ili kao svetac Krist ili kao pokajnik desni razbojnik koji se kaje za grijehe i koji je završio u nebu. Ili kao nesretni prokletnik. Trpjeti je neizbježno i samo moraš izabrati koji križ želiš. Kako želiš trpjeti – radosno poput Krista, strpljivo kao dobri razbojnik ili nevoljko kao zli razbojnik.
Ako radosno iz Božje ruke prihvatim svoje trpljenje to ne znači da je lako niti predstavlja ugodu. No kad se prihvaća iz Božje ruke, iz ljubavi prema Bogu i za obraćenje grešnika tada u dubini srca dolazi mir i raste sreća. Svoj križ ne nosim sam već ga nosim zajedno s Kristom koji daje snagu u kušnjama, u borbi i bolesti. Poput majke kojoj se srce para i koja je po ljudskom gledištu nesretna , ali je po Božjem jako sretna žena. Bez mučenja i mrmljanja prihvatila je smrt svojih sinova sigurna da će ih opet susresti u vječnosti.
Odbijanjem križa koji mu Bog daje morat će iskapiti najgorči križ i to onaj zlog razbojnika. Budući da smo svi uglavnom grešnici odnosno razbojnici možemo birati hoćemo li biti raskajani razbojnici ili oni koji se ne kaju. Ako s Kristom ne želim nositi križ, nosit ću ga bez Božje pomoći i utjehe – naglasio je propovjednik. Nošenje križa bez Krista najgorči je kalež koji možemo ispiti. Tada naime nosimo i drugi teret što ga đavao dodaje našem križu a to je nestrpljivost. To je put nesreće u društvu sa zlim razbojnikom, put u vječnu vatru. Odbijanjem križa on postaje puno teži.
Kako je već spomenuto liturgijska čitanja podcrtavaju mučeništvo. Mučeništvo je svaki kršćanski život. Svaki kršćanin živi tiho mučeništvo iz dana u dan, umiranje samome sebi, gaženje svoje volje vlastitih egoizama. Bog daje milost podnošenja križa, po križu nas čisti, oblikuje čineći od nas ljude neba. Križ nas čisti od ega kako bi bili ljudi koji vole, po križu Bog nas čisti i odvodi u nebo.
Ovo uistinu svečano euharistijsko slavlje bilo je popraćeno skladnom, srčanom i zdušnom pjesmom čitave okupljene vjerničke zajednice. Program je okončan blagoslovom vozila uz akciju MIVA i prigodnom zakuskom uz spontano kraće druženje. (DK)
