Slatkiše za konja!
Brat i sestra, Toni Vlačić i Elena Vlačić zajedno s Marinom Raičem, tradicijski su voditelji (nakon tate i mame, nona i none) obiteljskog ranča Marconi blizu Labina. Zadnjih godina spojili su staru navadu paljenja kresa, ali na nov način i u drugo vrijeme nego što je uobičajeno, s događajem Božića kako bi kroz nešto profano i prirodno provukli vjerski sadržaj. Sve to spontano. Potakla ih je zgoda kad su ugostili na ručku na svom ranču fratre koji su vodili duhovnu obnovu u župi Gornji Labin. Dok su tako razgovarali o adventu i Božiću, prijateljica Elvira je ubacila ideju živih jaslica kad su već tu životinje i prirodni ambijent.
Do tada su već imali praksu paljenja krijesa ali ne u uobičajeno vrijeme oko Ivanje (lipanj mjesec), nego spontano se dogodila slična stvar kad su zimi čistili i krčili šipražje i onda ga palili. Tako se rodio taj „zimski kres”. Ljudi koji su tuda prolazili oduševili su se ljepotom vatre u zimskom vremenu pa se iskristalizirala ideja da se oko te vatre druže i da gomilu granja malo pomnije i ljepše slože. „Nono nam je pokazao kako ćemo lijepo složiti kres”. Lijepo je oko vatre. Bilo je to privlačno suseljanima koji su nadaleko raštrkani i – od kad svatko ide svojim autom kamo ide – ne nalaze se zajedno, jer prije su se bar susretali na autobusnoj stanici i išli do stanice i od stanice kući dio puta i razgovarali. „Marconi” su pozivali susjede telefonom i… oni su se počeli sve više odazivati i družiti. Najprije su to bili stari. Oni su ćakulali i prisjećali se starih običaja i zgoda. Elenin nono neke od tih ljudi nije vidio dvadeset godina. Dogovorno su donosili jedne godine pandešpanju, slijedeće biskvit, slijedeće druge stare slastice… Razmjenjivali su recepte. „Marconi” su skuhali čaj i vino. Željeli su druženju dati još neki sadržaj. Tako su počeli u djelo provoditi ono što se na više mjesta u Istri događalo: žive jaslice. Napravili su štalicu. Tor za ovce … smjestili naokolo druge životinje, obukli djecu u pastire….i mladu obitelj s novorođenčetom stavili u štalicu. Sve u živo – uz tumačenje događanja i likova – katehistice Lorete preko razglasa i uz -najprije adventske i onda božićne pjesme. To je izazvalo veliko zanimanje, osobito djece. Svake godine dolazi sve više djece i roditelja. Posebna su atrakcija tri kralja koji jašu na konjima i donose darove Isusu. Kako bi rado djeca na konja!!! Ali tko će im dati taj gušt. Elena i Toni su im nakon „jaslica” pružali to zadovoljstvo, ali je trajalo prekratko jer je već kasno popodne i brzo dođe noć. Zato su ih odlučili ove godine pozvati x dana kasnije i dati im da se izguštaju. U prikazu je sudjelovalo15-ak djece od 3 do 12, godina i mali „Isus”od šest mjeseci. „Je li i on jahao?” – (smijeh) „ne, nije!” Nekima je ovo bilo prvo jahanje konja, drugima drugi put, a Nelo je već ovdje doma. Svi su bili prezadovoljni i osvjedočili smo se da je to bila pogođena nagrada: bolja od bilo kakvog slatkiša.
„Marconi” su organizatori, ali su tu i drugi…važna je svaka karika u lancu. Vidjeli su da sami ne mogu snositi troškove pa su tražili donacije, ne za sebe nego za zajedničko dobro … Kako je broj posjetitelja jako rastao odlučili su učiniti još nešto lijepo. Pozvali su ih da daju dobrovoljni prilog za čaj, kuhano vino, kolače itd. A onda su sakupljeni iznos dali humanitarnim organizacijama: udruzi „Mendule” za mamograf, pa dječaku Kanu iz Raše, Crvenom križu da se podijeli npr. umirovljenicima koji imaju granično mala primanja, jednom djetetu su platili godišnju autobusnu kartu i slično. Do sada su održane četiri Žive jaslice. Namjeravaju i dalje nastaviti iako organizacija postaje sve zahtjevnija iz godine u godinu, „ali ljudi nas zaustavljaju i mole da ne prekidamo”. Neki si namještaju posao tako da bi mogli doći na događaj jer je on samo jedan dan i to popodne. Jedna nona je pričala kako je dovela unučića i on je svakih pet minuta tražio da idu do štalice da vidi Isusića, i pitao je tko je on , i zašto je tu i tisuću pitanja na koje nona nije baš znala odgovoriti pa je išla pročitati u Bibliji o događaju Isusova rođenja da bi mu mogla odgovarati. Ljudi rado sudjeluju kad ih se pita, pa je sve lakše naći suradnike. „Svetu obitelj” traže lokacijski: najprije u bližoj okolici, ako nema onda posegnu i dalje. Nastoje da to toj obitelji bude čast. „Smatramo da svi ostali koji na bilo koji način i u bilo kojoj ulozi sudjeluju mogu biti ponosni jer su učesnici nečeg divnog i plemenitog”.
Priredio Blaž Bošnjaković
