Trpjeti s Bogom
Dovezli u kliniku jednog oca obitelji. Tumor, bez ikakve šanse. Četrdeset mu godina. Troje djece. Vrijedna žena. Čovjek svima prijatelj, veseljak koji se uvijek smiješio i druge nasmijavao. Tiho na bijelom krevetu i zatvorenih očiju leži u komi. Oko kreveta obitelj i prijatelji. Tiho su šaptali kako mu je loše, dok nije netko poluglasno izgovorio riječ: “Zašto?” Čovjek je to čuo, polako otvorio oči i rekao: “A zašto ne i ja?”
Za kršćanina trpljenje je nešto zapanjujuće. Samo kršćanstvo vjeruje u naoko slabog i ranjivog Boga, u Boga koji je razapeo svoju svemoć u osobi Isusa Krista iz Nazareta. Njegov križ nije nešto normalno, dohvatljivo, ali je objavljeni, božanski odabir. Bog je ljubav i beskrajno voli ljude, zato postaje patnik. Njegova povijest ispisana je jaslicama i križem. On ne nalazi mjesta kod ljudi, on je bjegunac, nemoćan, progonjen, prezren, mučen i raspet. Njegova je muka uvjet proslave i uskrsnuća. To je oslobađanje za dublji život, za puninu smisla, za ljubav, za nadu. Zato kršćanstvo ne samo da razumije nego i prihvaća križ i trpljenje.
Dani Isusuove muke, o čemu nam govori i liturgija Velikog tjedna, podsjećaju da nitko ne trpi sam. Tako u jednoj pjesmi razmišlja shrvani bolesnik Nikola Šop:
Daleko od svijeta, moj pogled
na golom zidu na Raspetog pada.
U danima sreće ne htjedoh
gledati sliku boli i muke,
ali muka i bol zemna nam je kob.
To znao je Krist i u križu ostavi nam spas.
Uprem li u njega pogled svoj,
napola pada teret moj,
jer ne trpim više sam, trpimo dva:
moj trnjem okrunjeni Brat i ja.
Ljudevit Anton Maračić