U životu nema sporednih uloga

Pri kraju nastave, srednjoškolski vjeroučitelj po običaju upita: “Ima li pitanja?” I dok su se drugi već spremali na svršetak sata, jedan učenik podigne ruku i upita: “Velečasni, a koji je smisao našega života?” Neki su se nasmijali, drugi naljutili što odugovlači nastavu, a vjeroučitelj mirno pogleda učenika da provjeri ozbiljnost pitanja. “Reći ću ti.” I iz lisnice izvadi okruglo ogledalce i reče: “Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života…” (Robert Fulghum)

Ništa nije nevažno, pa ni onda kada se takvim čini. U ulozi koju nam je Bog povjerio nema nevažnih niti sporednih uloga. Bog gleda na unutarnje, a sve je ostalo sporedno. Važno je da budemo dobri, a ne opaki; darežljivi, a ne škrti; nesebični, a ne egoisti. Sve je drugo beznačajno. ( Ljudevit Anton Maračić)