Web diskusija 2: Konkretni prijedlozi
Svaka biskupija u Hrvatskoj zemlji ima svoje posebnosti koje mjerodavni trebaju uzeti u obzir. Ne može se uzeti za sve jedan te isti obrazac, ni u društvenom ni u crkvenom životu: ni u biskupijama ni u, na primjer, županijama. Zato nema smisla čekati dok se svi do jednoga dogovore i usuglase, jer će proći puno vremena… a narod se polako hladi. Ima onih “koje mnoge vode ne mogu potopiti”, ali takvih je malo. Odugovlačenje će prouzročiti veliku pastoralnu štetu.
Rijetko koje crkve (mislim na zgrade) u Istri su tako ispunjene vjernicima, da se ne bi, uz malo pažnje, mogao postići optimalan razmak za vrijeme nedjeljne mise. To nije kao u župama u velikim hrvatskim gradovima ili u tradicionalnim seoskim župama gdje “svi!” idu na misu pa crkve budu dupkom pune, ili kao u poznatim svetištima i hodočasničkim mjestima.
Svaka naša župa ima Župno pastoralno vijeće i neke druge zauzete, vrijedne, pristojne i smirene ljude kojima se može povjeriti “tehničku provedbu reda na misnim slavljima”. Župnik bi mogao sazvati njih nekoliko i podučiti ih kako će vjernicima pomoći pri dezinfekciji ruku, zatim pomoći da se u crkvi smjeste po preporučenim smjernicama. Oni bi mogli imati “oznaku – traku – da su službeni redari” i župnik zamoli župljane da ih slušaju jer nastupaju i govore u njegovo ime (u crkvi!). Također bi bili poučeni i da pomognu ljudima držati se propisanog reda kad idu na pričest.
Sve bi to moglo vrlo zgodno funkcionirati, uz malo dobre volje. U mnogim crkvama već sad ne treba redara jer je i bez corone bilo “stanje corone”. Još k tome su ljudi prestrašeni i još dugo neće “navaliti” u crkvu pa su mjere predostrožnosti zbog “mase” neopravdane.
Male crkvice i kapelice bi trebalo do potpunog nestanka pošasti korone virusa držati zatvorenima, a tim vjernicima preporučiti da idu na misu u veće centre. U većim pak centrima trebalo bi dozvoliti župniku, ako treba, da ima i po dvije ili tri mise u nedjelju, kako se ne bi skupljao prevelik broj vjernika na jednoj jedinoj misi. Naime, u malim crkvicama je nemoguće držati propisani razmak, ako je desetak ljudi, a ako ih je manje šteta je da svećenik ne misi tamo gdje će ih doći puno više (optimalan dozvoljen broj).
Radnim danom, kad uvijek dolazi par osoba, moglo bi se misiti i u malim prostorima.
Pjevački zborovi ne bi smjeli funkcionirati kao do sada tako da su pjevači zbijeni, nego više na način pučkog pjevanja gdje orguljaš svira i predvodi, a ostali se uključuju s potrebne distance. Naravno da se tu ne očekuju neke spektakularne izvedbe. Ali, bolje išta nego ništa!
Prije spomenuti “redari” i požrtvovne žene bi između misa (ako ima više misa u tom prostoru tu nedjelju) dezinficirali prostor sprejevima i tekućinama. I to nije problem ako se dobro dogovori. Ako negdje ne bi bilo moguće postići tu zaštitu, tamo se ne bi ni održavale mise jer “nikog nije briga” oko održavanja potrebnih uvjeta za korištenje prostora. A oni ljudi koji žele misu, oni će to sigurno drage volje provesti u djelo na slavu Boga, rast i napredak svoje župe.
Veće svečanosti, kao što su prva pričest i krizma, svele bi se samo na prvopričesnike-krizmanike i njihove roditelje i užu rodbinu (i na nužnu “misnu logistiku”), a ostali župljani bi išli na drugu misu. Ne bi bilo, kao dosad, domjenka (piće i kolači) ispred crkve (ni tada ni za sva druga slavlja, npr. patron župe).
Ovo vrijedi za nedjelje, blagdane i veće vjerske svečanosti.
Kod nas u Istri radnim danom bi se svugdje mogla držati misa jer nema gužve ni straha od nemogućnosti držanja propisanog razmaka. Čast iznimkama, ali za njih bi vrijedile gornje preporuke i radnim danom.
Ljudima treba što prije omogućiti da zadovolje svoje vjerske potrebe jer će potonuti u psihološke i psihičke ponore. Neće bolovati od korone, ali hoće od drugih… i duševnih bolesti.
vlč. Blaž Bošnjaković