Za malene i velike

Pitali su nekoć Učitelja tko je bližnji. I odgovorio im je konkretnim primjerom. I danas mnogi pitaju što znači ta čarobna riječ oko koje se često okreću mnoga važna pitanja svakoga pojedinca.

Jedna lijepa božićna legenda pripovijeda kako su tri kralja krenula iz različitih strana svijeta. Dvojica su bili bijele puti, a treći je bio crne kože. Kada su se sastali, zajedno su slijedili zvijezdu koja ih je s visoka pratila. No, jedne noći, kraljevi su izgubili iz vida svoju vodilju. Uzalud su pretraživali nebeski svod. Zvijezde nigdje više nije bilo. Dva bijela kralja, mudraci i zvjezdoznanci po struci, izvukli su svoja pomagala i u pijesku šarali razne crte i krugove, pokušavajući pronaći toliko žuđeni odgovor. Počeli su zbrajati i odbijati, množiti i dijeliti, dok je crnoputi kralj stajao po strani, budući da se nije snalazio u tim crtarijama. A kako ga ovi računi nisu privlačili, crni kralj iskoristi prigodu da pogleda deve na kojima su jahali. “Morali bismo se pobrinuti i za ove jadne živine”, pomisli, pa uzme vrč vode i pođe potražiti tu dragocjenu tekućinu kod obližnjeg vrela. Vrati se i napoji prvu devu. Tako učini redom dok nije svim životinjama utažio žeđ. I dok je napajao zadnju devu, u vodi koju je životinja pohlepno ispijala ugleda zvijezdu. Bljeskala je i veselo plesala u vodi koja je nestajala. Crni kralj podigne oči, i na nebu prepozna vodilju koju su žudno tražili. Obavijesti dvojicu kolega i tako tri kralja nastave svoj put u Betlehem.

Ova božićna priča raspaljuje maštu poput mnogih sličnih legendi iz našega djetinjstva, možda ne daje puni odgovor na pitanje o bližnjemu, jer se radi o devama, ali je jedan svetac iz Asiza sve stvorove nazivao braćom, ne samo deve i vuka, nego i zvijezde, čak i vatru. Ovisi o tome kakav pristup netko ima prema prirodnim pojavama. 

Ljudevit Anton Maračić – Pahuljice, stare i nove